U dubini ruralne Engleske, u selu Helmsley u sjevernom Yorkshireu ovih dana vlada atmosfera podužeg godišnjeg odmora. S temperaturom koja u središnjem dijelu dana dosegne i 30 stupnjeva proglašen je toplinski udar zbog čega su djeca dva dana u prošlom tjednu bila oslobođena škole. Umjesto kući, mještani nakon posla sjedaju na svaku postojeću ili improviziranu terasu gdje se toči ohlađeni Pimm’s, a umjesto tradicionalnih kobasica za zakusku se služe osvježavajuće jagode sa šlagom. Lokalni zastupnik u parlamentu je zadovoljan jer, osim što regijom vlada opća atmosfera zadovoljstva, njegovom godišnjem okupljanju prijatelja i pokrovitelja zajamčen je uspjeh. Kada se, pri kraju dana, njegovih stotinjak gostiju okuplja u atriju najljepšeg restorana u mjestu, sunce i dalje grije. Gospođe su iskoristile priliku za otvorene haljine, a gospoda za ohlađeni šampanjac. Osim što je srce Engleske, zbog čega regionalni stanovnik Yorkshirman ima prizvuk ponosa, karaktera i tradicionalnih vrijednosti, ovo je i srce Brexita. Večina lokalnog stanovništva na referendumu se izjasnila za izlazak iz Europske Unije i danas, točno dvije godine kasnije, više-manje zadržali su jednaki stav unatoč anemiji kojom se obavlja čitav proces odvajanja od Brisela. Iako ih globalizaciji naklonjeni mediji vole prikazivati kao skupinu ljutitih ksenofoba, u stvarnosti, ispred mene se nalaze ljubazni, pošteni, radišni ljudi srednje i visoke klase. Neki od njih su farmeri koji opskrbljuju Britance jagodama i žitom, kukuruzom i mrkvom, drugi su naslijedili imanja koja su pretvorili u turističke objekte. Neki su, pak, poduzetnici koji grade stambene zgrade, drugi vlasnici šuma u kojima organiziraju rekreativni lov za lokalce i turiste. Sve ih povezuje njihova pripadnost Yorkshireu, ondje su se rodili, ondje žive i vode svoje poslove i odgajaju djecu. Ondje namjeravaju ostariti. Tijekom večernje aukcije, koja je obavezni dio svakog političkog, dobrotvornog i korporativnog okupljanja u Velikoj Britaniji, najbolje prolazi večera za dvadeset osoba u lokalnom restoranu za dvadeset osoba. Putovanje na Jamajku, vikend u Dubrovniku i provod u Saint Tropezu padaju u sjenu ispred druženja s prijateljima u dobrom, starom Yorkshireu. Stoga je osobito zabavno kada se među trofejima koji se toga dana dodijeljuju pobjednicima lovačkog natjecanja predstavlja trofej “Johnny Foreigner” namijenjen u ovom slučaju mom suprugu Francuzu. U duhu Brexita, govori organizator, posebna počast ide imigrantu. Nitko se na vlastiti račun ne šali bolje od Engleza.

Jorkširsku epizodu možda ne bih promatrala s takvom studioznošću da nisam news junkie, ovisnik o dnevom tisku, kojem je jutarnji pregled Timesa, FT-a, Le Figaro-a, New York Timesa, Washington Posta i novine koju upravo čitate pogonsko gorivo za kretanje u dan. Ako bih sudila prema dnevnom pregledu vijesti, mi, građani svijeta, postali smo netrpeljivi nacionalisti koji navijaju za izolaciju i ne pokazuju nimalo empatije prema osobama koje nisu iste nacionalne, vjerske, rasne i ideološke strukture poput nas. Na listi crnih naroda danas su: Britanci, Amerikanci, Austrijanci, Madžari, Turci, Rusi, Talijani i Hrvati. Sigurno sam nekog izostavila. Da je nešto trulo u takvom fatalističkom pogledu na aktualne građane svijeta zaključila sam kada sam uoči sezone ponavljano čitala o neonacizmu u Hrvatskoj gdje se ne podnose Židovi, homoseksualci, Srbi i sve rase izuzev bijele iako se poslijednjih godina u kutku svijeta koji bilježi možda najosjetniji turistički razvoj nije dogodio niti jedan ozbiljan sukob izazvan rasnom, seksualnom, nacionalnom i vjerskom pripadnošću. (Samo ove godine u srcu tolerantnog svijeta Londonu zabilježene su 43 žrtve napada nožem, od kojih su neke napadnute prema ranije navedenim osnovama).

U gužvi loših vijesti i mračnih predviđanja rijetko se čuje glas poput švedskog znanstvenika Johana Norberga koji je nedavno objavio knjigu “Napredak: Deset razloga zbog kojih se treba veseliti budućnosti”, a prema kojima su najvažniji pokazatelji ljudskog napretka: hrana, higijena, očekivana životna dob, siromaštvo, nasilje, okoli, pismenost, slobodna, jednakost i uvijeti odrastanja djece – bolji nego ikad! 1882. godine samo 2% njujorških domova imala su pristup vodi, a očekivana životna dob bila je trideset i jednu godinu (danas je 71). Stopa dječjeg mortaliteta upola je manja od 1990., a po prvi puta u povijesti postotak ljudi koji živi u uvijetima ekstremnog siromaštva je manji od 10% Iako ne postoje mjerljivi podaci, i stopa ljudskosti je na svom vrhuncu – ne tako davno djeca pakistanskih imigranata u Londonu bila su ismijavana i pogrdno nazivana “Pakis” što je danas nezamislivo. Gay brakovi su legalizirani diljem svijeta, alternativne seksualne opredjeljenosti više ne izazivaju niti čuđenje, a kamoli nešto izrazitije, vjerska tolerancija u razvijenom svijetu je dio svakodnevnice: u posljednjih nekoliko godina teroristički napadi u Francuskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu, iako izvedeni u ime islama, nisu okrenuli lokalno stanovništvo protiv svojih susjeda koji prakticiraju islam – štoviše, zajedno su tugovali nad žrtvama i zajedništvom prkosili fanaticima.

Neočekivani pokazatelj činjenice da je svijet ustvari mirno mjesto je aktualno Svjetsko prvenstvo u Rusiji. Svi sastojci za sukobe su tu: izražena nacionalna pripadnost u obliku dresova, zastava, skandiranja i pjesme; emocije i alkohol. Ipak, kao niti prijašnjih godina, do sada na Svjetskom prvenstvu nije zabilježen niti jedan ozbiljni incident (izuzev napada argentinskih navijača na hrvatske, srećom na vrijeme zaustavljen i kažnjen). Naoko sukobljene strane zajedno navijaju, a po ruskim gradovima nastaju multinacionalni selfiji i nova poznanstva. Tijekom svake utakmice u kojoj je igrala Hrvatske dobila sam na desetine poruka podrške iz cijelog svijeta. Iste sam slala Pablu iz Urugvaja, Samar iz Saudijske Arabije i Aleksandru iz Srbije. Lukin promašaj penala iznervirao je Engleze ništa manje nego Hrvate, a oni čiji su timovi otpali odabiru nove favorite. Moja kolegica Ayesha iz Indije gorljivo navija za Hrvatsku jer ju na Jadranskom moru zaprosio njezin Neil, a Amerikanac Larry jer su navijačice najzgodnije. Nogometni super-komentator Simon Kuper dobro je zaključio da je prvenstvo obojano party-nacionalizmom koji je zabavan, fotogeničan, na trenutke dirljiv i bezopasan. Kada su odlazili iz Rusije japanski nogometaši su svoj nacionalni identitet prikazali na način da su temeljito očistili svlačionicu za sobom i ostavili poruku: “Thank you Russia!”

Možda nogomet prikazuje realniju sliku svijeta od politike pa svi zajedno možemo postati optimističniji, jer svijet danas je bolje mjesto nego ranije, a mi smo bolji ljudi.