U Londonu, svi smo mi pomalo oportunisti. Kako bismo inače opstajali u gradu koji dolazi s toliko nepisanih klasnih pravila ? Nedovoljno izbrušeni naglasak, korištenje riječi “toilet” umjesto “loo”, pogrešan odabir haljine na društvenom dogadjanju – brojne su zamke koje krče put guste džungle poznate kao “British society”.

Kada me poznanica Deborah pozvala da joj se pridružim na proslavi pedesetog rođendana pristajem iako znam da te večeri nisam slobodna. “Oprostite, društvo, bolja prilika!”, mislim u sebi dok tipkam blijedunjavu ispriku, dadilja je otkazala i slično, kada bih zapravo samo trebala reći istinu koja je, koliko god nepristojna, razumljiva jer svatko bi odabrao novi Annabel’s ispred uobičajene večere kod kvartovskog Talijana. O novom ruhu legendarnog privatnog kluba priča se već mjesecima. Daily Mail opisao ga je kao “kralja svih klubova” što i nije hiperbola kada se u obzir uzme da je u njegovo uređenje uloženo stotinu milijuna funti. Toliko se pričalo o njegovoj raskoši da sam i prije nego što sam stigla na adresu 46 Berkeley Square znala što će me dočekati: orginalni Picasso na jednom od zidova, golemi lusteri od ruskog kristala, svilene tapete  i stil toliko osebujan da je dobio novi pojam u rječniku dizajna interijera: ekstremni maksimalizam.

No, tek boravak u ovom senzacionalnom klubu britanskog biznismena Richarda Caringa postiže efekt divljenja ravan onome koji sam doživjela samo jednom, pri posjetu Versaillesu. Deborah sjaji – očito je da su večerašnjem druženju prethodile velike pripreme – njena bujna smeđa kosa uređena je u frizerskom salonu Neville’s, čiji je vlasnik Neville svojedobno brinuo o kosi Lady Diane. Fantastična bijela haljina Alaia odlično joj pristaje nakon tjedna provedenog na jugu Francuske. Večeras su svi sjajne volje, čak i njezin vječito grintavi suprug Max. Opijeni smo ljepotom ovog mjesta, topimo se u njegovoj savršenoj rasvjeti, titramo nad njegovom seksipilnom ekskluzivnošću.
Orginalni Annabel’s otvoren je 1963., nekoliko ulaza dalje, na mjestu koje je desetljećima bio najvažniji podrum u gradu. Kada je otvoren postigao je jednaki wow efekt, ali na drugačiji način. Do posljednjeg dana zadržao je sjajnu atmosferu. Bilo je tu svega : aristokracije koja je izgledala kao da je greškom ispala iz vremeplova, dugonogih Ruskinja i brazilskih top modela, bliskoistočnih prinčeva, poznatih sportaša i arogatnih bankara. Ono što ih je držalo na okupu bila je atmosfera išćekivanja, kao da se sada svaki čas može bilo što dogoditi: možda će u prostoriju ušetati Mick Jagger, možda će princeze zaplesati podijem kao što su to u jeku slave učinile Lady Diana i Sarah Ferguson, prerušene u policajke, možda će mikrofon preuzeti Lady Gaga, vodeći se primjerom Franka Sinatre mnogo godina ranije. Atmosfera u novom Annabelsu je drugačija. Nema išćekivanja. Sve što se trebalo dogoditi se dogodilo, tko je trebao biti tu, već jest – za 150 000 funti koliko stoji VIP članarina koja omogućava pristup svim prostorijama kluba.

Odluka da se izgradi novi Annabel’s izazvala je pomutnju – naime, postojeći članovi morali su se iznova prijaviti za članstvo i , ukoliko je njihova prijava prihvaćena, uplatiti 3500 funti upisnine. Procedura je mnoge uvrijedila: Richard je član od sedamdesetih kada je u klub dolazio s orginalnim vlasnikom Markom Birleyem. Za njega Annabel’s više ne postoji. Nabijanje cijena i razbacivanje raskoši nije u srži britanskog visokog društva, smatra. “Klub je osmišljen kao dnevni boravak traditionalnih aristokratskih domova, a ne kao cirkus Arapa i oligarha. Ovako nešto privući će samo nouveaux riches i njihove pratilje!”, ljuti se. Mnogi kritičari aktualne Britanije upozoravaju da London postaje lunapark bogatih stranaca sa sve manje dodirnih točaka sa stvarnim britanskim svijetom. Annabel’s ima karakteristike svojevrsnog simbola takvog fenomena. Dijelom kako bih pobliže promotrila klijente Annabelsa, dijelom kako bih iznova uživala u interijeru ekstremne raskoši u petak sam pozvala svog prijatelja Jessea na izlazak. Jesse je televizijski novinar i neumorni član klupske scene Londona. U jednom je trenutku bio član šest najboljih gradskih klubova. U mom oportunističkom kalendaru Jesse je ulaznica za dobar provod. “Jesse, idemo u Annabel’s!”, govorim mu i on zadovoljno prihvaća. Sve je spremno, moja koraljna koktel haljina, Jessejevo odijelo šivano po mjeri u ulici Jermyn. Pošto ulazimo u predvorje kluba vratar nas pozdravlja s prepoznavanjem zahvaljujući Jesseu, koji je prije desetak godina postao član kluba. Uglađeni recepcioner traži naše podatke. Oboje šutimo. Napokon, pod pritiskom njegovog pogleda istovremeno izgovaramo prezimena: on moje, ja njegovo. Concierge se ljubazno ispričava da niti jedno nije dokumentirano kao član kluba.

“Zašto me pozivaš u Annabel’s ako nisi član?!”, ljuti se Jesse. “Pa ti si član!”, odgovaram. Ispostavilo se da je Jesse jedan od mnogih članova orginalnog kluba čije članstvo nije prijvaćeno. Pognute glave napuštamo teritorij. Srećom, upravo je počela utakmica pa se pridružujemo navijačima u obližnjem pubu. U atmosferi smijeha, ruganja i točene pive s malim kobasicama sjajno se zabavljamo. Ističemo se svojom preraskošnom odjećom, ali koga briga- London je grad oportunista i sjajnih pubova.