Do neki dan sam vjerovala da je privilegija imati zanimanje koje se obavlja iz vlastitog doma. Više od deset godina moje radno mjesto je na istoj adresi kao i moj dom, moj ured varira između radne sobe, dnevnog boravka, terase i kuhinje i u pravilu je udaljen svega nekoliko metara od moga kreveta. Moj radni stol često je pun ostataka s doručka ili igračaka, katkad ga dijelim s jednim, dvoje ili tri dječaka koji crtaju, mijese Play-Doh i prekidaju me pitanjima. Stoga me iznenadilo što se posljednjih dana kao najveći izazov nameće rad od kuće. Instagram je pun hashtagova kojima se moji poznanici jadaju zbog rada od kuće, tom nametnutom fenomenu pristupa se s cinizmom i panikom, omalovažava ga se kao da je oksimoron, čak prevara. Dragi svi, želim vikati, gotovo sve što ste ikada pročitali od mene, sve što sam napravila, postigla i zaradila nastalo je za mojim kuhinjskim stolom!

Trebala sam ranije znati da je rad od kuće kategorija koja nija osobito na cijeni. Trebala sam prepoznati taj izraz blagog zadirkivanja svaki puta kada bi me pitali gdje mi se nalazi redakcija ili kako uspijevam raditi s malom bebom. “Aha, radiš od doma!”, rekli bi, verbalno odmahnuvši rukom kao da ustvari…ne radim. Danas, kada nas na različitim jezicima obasipaju savjetima za rad od kuće, po prvi puta osjećam ponos što sam ga usavršila kada on nije bio mainstream nego jedino rješenje za moje okolnosti. Usavršila sam ga u različitim situacijama – dijeleći stanove, u razdoblju londonske singlice, prateći parlamentarne izbore mamurna od noćnih izlazaka, kao mlada mama pišući s bebom u naručju, uvijek neispavana, koristeći tih sat vremena dnevno kada je mališan spavao za užurbano tipkanje i dokazujući da nitko na svijetu nije produktivniji od mlade mame koja pokušava ostati u doticaju s vanjskim svijetom. Imala sam “ured” s najljepšim pogledom kada sam pisala iz stana u Batterseau, koji je gledao na Temzine mostove, naproduktivniji dijeleći stan sa Jill, urednicom u jednim velikim dnevnim novinama. Najzabavniji je bio u našoj trokatnici u Chelsea kada sam pisala u kafiću ispred kuće, a najkaotičniji kada su na svijet došla djeca.

Moji domovi, stalni i privremeni, u Londonu, Zagrebu, Parizu, Mexico Cityu, Antibesu, New Yorku i Saint Martinu istovremeno su služili kao redakcije, uredi, telefonske centrale, saloni za sastanke. Moja kantina uvijek je puna namirnica koje volim, knjižnica ispunjena knjigama koje su me kroz godine tiješile, zabavljale, nervirale i podučavale. Uredski kolege su mi ujedno ukućani, što je možda najveći izazov spomenutog set-upa jer kada mater familias sjeda uz laptop ili knjigu ostatak obitelji to doživljava kao poziv za pitanja, zahtjev da im se donese kava ili oguli naranča i slične aktivnosti koje su još koji trenutak ranije bile nepotrebne.

Kroz godine sam stekla prijateljstva upravo na temelju izostanka poslovne adrese. Mi koji radimo od doma imamo brojna ograničenja, ali ne i vremenska. Negdje oko jedan, kada se, ako smo disciplinirani, dovrši veći dio posla, slijedi vrijeme za šetnju, ručak i susret s onima koji imaju sličan raspored jer također rade od kuće; Millie, čija agencija za odnose s javnošću ove godine obilježava dvadesetu obljetnicu, sve svoje PR operacije obavlja u četiri zida svoga stana u Wimbledonu. Jasmine koja iz svog dnevnog boravka u Notting Hillu vodi online magazin. Alexandre koji iz kuhinje vodi prilično uspješan biznis za najam šatora.

Ovih nam dana nedostaju naši susreti u lokalnim kafićima i na terasama pubova. Jer, u nedostatku uredskih kolega, navikli smo jedni drugima iznositi svoja postignuća ili nedostatak istih, podijeliti zabrinutost kada je posla premalo ili previše, bodriti jedni druge, podijeliti ideje. Za osobito lijepih dana dijelimo priznanja da je sunce na terasi bilo isuviše primamljivo da bismo išta radili i obećajemo jedni drugima da ćemo nadoknaditi poslije podne, kada se ostatak svijeta vraća kući s posla.

Mogli bismo vam dodati pokoji savjet za rad od kuće, ali već ste ih dovoljno pročitali. Uostalom, otkrit ćete sami. Naše metode i trikovi ionako su najpotrebniji nama. Jer kada se vi vratite svojim uredima, redakcijama, šalterima, stolovima, agencijama i ordinacijama, mi do daljnjega ostajemo u profesionalnoj karanteni, potajno je smatrajući privilegijom.