“Kada je Englez lud i siromašan, onda je jednostavno luđak. Kada je Englez lud i bogat, onda je ekscentričan.”, govori mi Jeffrey dok me svojim glomaznim Hummerom vodi u zaleđe primorja Cortez. To je njegova sreća, govori mi – britanski naglasak i nešto keša u očima promatrača čine ga ekscentrikom, a svatko voli biti u društvu pravih ekscentrika, zar ne? Pošto iza sebe ostavljamo bogatu paletu plavetnila improvizirana cesta uvodi nas u pustinju gdje znakove života najavljuju samo kaktusi. “Još malo pa stižemo!”, najavljuje Jeffrey, po ne znam koji put. Krenuli smo ujutro kako bismo zajedno doručkovali u njegovom omiljenom bistro gdje vlasnici sami peku kruh i pune ga dimljenom ribom i kremastim avokadom. Krenuli smo kući kako bi se djeca igrala na plaži, no zastali smo na lokalnoj tržnici gdje se jednom tjedno okupljaju lokalci kako bi susjedstvu predstavili svoja kulinarska umijeća ili oble papaye iz vrta. Ondje smo upoznali Sergea iz Izraela i Josha iz New Yorka koji sada žive u La Pazu. Lee iz Hong Konga, koja je stigla u La Paz na godišnji odmor prije petnaest godina i više ga nikada nije napuštala, pripremila nam je ručak za kasnije. Iako, čini se, nije jedini ekscentrik u gradu, Jeffrey je jedan od omiljenih. Pozdravljaju ga svi – farmer s teksaškim naglaskom, policajac koji ne govori engleski, prodavačica meda koja nas časti domaćim kolačićima. Sunce je već visoko i djeci se spava pa Jeffrey najavljuje “Još malo pa stižemo!” No, vidim da prolazi pored poznatih vrata sa simbolom sunca i mjeseca koja čuvaju ulaz u njegov dom – ovo je Meksiko i osigurani ulaz u kuću njezin su najvažniji dio – i nalazimo se na nepoznatim cestama. No, ne prigovaram jer Jeffrey je ushićen poput malog djeteta dok nam pokazuje različite scene. Povremeno nas na trenutak ostavlja u tišini kako bismo upili pogled. Ili kako bi ga upio on sam, pogled koji ga nikada ne umara.

Kada je Jeffrey Curtiss prije petnaestak godina stigao u La Paz, bio je engleski biznismen u posjet svome sinu koji se, u potrazi za najboljom destinacijom za ronjenje, nastanio u ovom malom gradiću na pacifičkoj obali Meksika. Jeffrey nije imao osobito mišljenje o Meksiku. Na njegovim putovanjima preskakao ga je, radje odabirući provjerenu Azurnu obalu i karipski Saint Barth. Iako dolazi iz skromne obitelji, oduvijek je imao nos za biznis i lijepe stvari. Kao mladi otac u Londonu djecu je upisao u francusku školu jer je samom sebi obećao da će njegova obitelj živjeti na nekom mjestu gdje je uvijek sunčano. Kada je zaradio dovoljno novca, s obitelji se nastanio u Antibesu. U međuvremenu, Jeffrey je promijenio poslove i životne partnerice no kako bi pronašao svoj istinski poziv morao je doputovati u La Paz. Mjesto čiji naziv znači “mir” nalazi se svega dva sata vožnje od Cabo San Lucas i Cabo San Jose, luksuznih odmarališta američke elite, a potpuno je drugačiji svijet. Kada je Jeffrey ondje stigao, činilo se da se nalazi na kraju svijeta. Što nije bilo daleko od istine, budući da kratka vožnja brodićem doista vodi do mjesta na kojem se proteže horizont Pacifika bez vidljivog završetka. U to vrijeme, La Paz je pripadao isključivo lokalcima. Nije bilo hotela, klubova niti marina koje bi privukle turiste, već samo dugačka šetnica i more koje je Jacques Cousteau nazvao “posljednjim akvarijem svijeta.” No, La Paz je imao nešto što je Jeffreyu nedostajalo čitav život – mir. Njegov posjet sinu iz dva tjedna pretvorio se u dva mjeseca, sve dok Jeffrey nije prestao najavljivati svoj povratak u Europu. Iako je prve tjedne provodio u odmoru i romantičnim šetnjama sa mladom damom koja će mu postati supruga, njegov aktivni poslovni um nije mu dopuštao ljenčarenje. “Sjedimo na zlatnom rudniku!”, govorio je svojim prijateljima koji bi mu došli u posjet iz Engleske. Sve je počelo sa zemljištem uz more koje se povoljno prodavalo. Jeffrey je zamislio ondje izgraditi svoju kuću s privatnom plažom. Umjesto toga, ondje je izgradio Playa de La Paz, najluksuznije stambeno naselje na poluotoku. Činilo se da je Jeffrey u pravu. Nedugo zatim, u La Paz je stigla grupacija luksuznih hotela Hyatt, a meksički investitor pokazao je interes u izgradnju marine i igralište za golf. Jeffrey je bio zadovoljan. Njegov hobi još jednom se pokazao uspješnim biznisom. A onda je došla globalna financijska kriza 2008.

S Jeffreyem me povezao jedan zajednički prijatelj koji mi je napisao: “Ako putuješ u Meksiko, javi se Jeffreyu”. Iako smo se nalazili na drugom kraju zemlje, Jeffrey je inzistirao da ga posjetimo. Veliki prijatelji velikih prijatelja i sami postaju veliki prijatelji tako da nas je Jeffrey dočekao poput člana obitelji, koristeći svaki trenutak kako bi nam ispričao svoju životnu priču. Osim toga, druženje s ljudima iz njegovog dijela svijeta davali su mu osjećaj pripadnosti koji razumije samo netko tko i sam živi daleko od doma.

“Moj problem je da moram nešto raditi!”, govori Jeffrey. Srećom, njegov nemir je i ovoga puta bio opravdan. Dok ovo pišem, La Paz se pretvara u novo otkriće zahtjevnih putnika. U Jeffreyevom susjedstvu niknula je marina koju su već pronašli jahtaši iz Kalifornije, uključujući Stevena Spielberga kojeg sam ondje zatekla na palubi njegove “The Seven Seas”. U sjajno osmišljenim bistroima ručaju Amerikanci i Kanađani koji se skrivaju od meteža Cabosa i predvidljivosti Kalifornije. La Paz postaje najbolje čuvana tajna ovog dijela svijeta i Jeffrey promatra metamorfozu do nedavno uspavanog gradića poput oca koje promatra kako se njegovo dijete pretvara u osobu.

Nakon što smo ostavili njegove konje da se odmaraju na ranču (“Još malo pa stižemo!”) Jeffrey nam pokazuje svoj neostvareni san. Nalazimo se na nanjvišem platou polutoka. Ispred nas proteže se veličanstveno more Cortez sa svojim rumenim otočićima i tirkiznim pramenovima. Iza nas – pustinja. Ovo je mjesto na kojem Jeffrey planira izgraditi najljepše vile u Meksiku. Teško je zamisliti da će se na ovoj škrtoj zemlji udaranoj vjetrom ikada nalaziti išta drugo od Jeffreyevog vidikovca. Ni, iako je, kako kaže, duboko zagazio u sedamdesete, Jeffrey ne prestaje snivati velike snove. Stoga je postavio nekoliko drvenih oznaka s imenima kuća koje će ondje niknuti. “Od nekuda moraš početi. Najbolje je početi od snova. Ako ti i ne uspije, barem si uživao sanjajući.”, govori mi. I dok nas vozi kroz pustinju najavljuje “Još malo pa stižemo!” Više ne postavljamo pitanja jer kako se primiče kraj dana svi – i odrasli i djeca, opijeni smo Jeffreyevim snivanjem. Pratimo ga na plažu njegovog remek dijela Playa de la Paz i zajedno snivamo prateći možda najljepši zalazak sunca na svijetu.