Jedan od najraširenijih problema londonskih kućanstava je nedostatak prostora. Ako i nisu manji od svojih europskih ekvivalenata, londonski domovi su nezgrapni. London je megapolis, a Velika Britanija otok. Rezultat: kako bi se uštedjelo na prostoru, stambeni prostori građeni su u visinu tako da nije rjetkost da su dvosobne kuće raspoređene na tri ili četiri kata. Svaki (precijenjeni) kvadrat koristi se kao spremište, jer podrum je često u funkciji kuhinje, a tavan pretvoren u sobu za djecu.

Na tu realnost londonske svakodnevnice podsjetio me nedavni lanac e-mailova nakon što sam skupini prijateljica – mladih mama ili onih koje će to tek postati – ponudila pokloniti gotovo nekorišteni Fisher-Price Rainforest Jumperoo. Njihovi odgovori bili su ili sarkastični ili panični. Ne zato što ova “glazbena skakaonica za bebe” koja stoji 1500 kuna, nije dobra, već iz alarmantnog razloga da zauzima čitav metar kvadratni dnevnog boravka. Kvadratni metar zbog kojeg smo suprugovu omiljenu fotelju bili prisiljeni pomaknuti uz prozor, tako da televiziju danas gleda iz kuta. Nisam jedina koja se pod krinkom velikodušnosti zapravo nastojala rješiti suvišnih stvari i dobiti na toliko potrebnom prostoru. Kada mi je Isabella velikodušno prepustila čitav set prekrasne odjeće za sina, izostavila je klauzulu da ništa od navedenog ne želi natrag, tako da je naša soba za goste pretrpana kutijama punih odjeće za bebe, dob 0-12.

Navikli da činjenicu da žive u konstantnoj borbi za prostorom pripisuju cijenama nekretnina, Britance je nemalo iznenadila studija da jedno od četiri kućanstava ima sobu za stvari koje ustvari ničemu ne služe. Istovremeno, četvrtina ispitanih Britanaca priznaje da im suviše predmeta stvara stres. Razumijem ih – pogled na desetak polupraznih bočica parfema koje vjerojatno više nikada neću koristiti, zimske jakne koje nisam izvadila iz ormara pune dvije godine, kozmetičke torbice pune kozmetike sumnjivog roka trajanja, stari časopisi koje čuvam, a zaboravila sam zašto – postoje kućne zone koje izbjegavam jer svaki puta me opominju: “Učini nešto sa mnom!”

“Razvijene zemlje imaju problem sa stvarima što je materijalni ekvivalent problema debljine. Umjesto da nas usrećuju, stvari nas guše. To je najbolje opisati engleskom rječju clutter koji istovremeno označava gužvu, stres, paniku i nered.”, govori James Wallman, autor knjige i pokreta Stuffocation, čiji je naziv igra riječima stuff (stvar) i suffocation (gušenje). I prije nego što je postao gradski guru za rješavanje suvišnih stvari, Wallmanov posao bili su predmeti. Kao analist trendova godinama je predviđao koji će predmeti biti zanimjivi u budućnosti i pronalazio načine da ih nametne Britancima. U tom procesu zaključio je da Britanija, što se tiče stvari, proživljava krizu srednjih godina. “Godinama sve upućuje na to da materijalizam jednostavno više ne funkcionira. Diljem zapadnog svijeta, javljaju se skupine ljudi koji napuštaju život ispunjen stvarima. Neki idu u ekstreme i rješili su se svega osim dvadesetak prijeko potrebnih predmeta (usporedbe radi, prosječni američki dom sadrži 300 000 predmeta). Češći je slučaj da imućni ljudi jednostavno prestaju pridavati pozornost stvarima, već svoje vrijeme i novac koriste za iskustvo, govori. “Materijalizam je bio u srcu sustava dvadesetog stojeća. Život je imao smisla samo ako smo mogli posjedovati. Kupovanje i posjedovanje stvari pokretalo je život svakog pojedinca i ekonomiju zapadnih zemalja.”, govori Wallman. Ovaj trend se uglavnom raširio među bogatijim ljudima koji više vrednuju odlazak na mega-popuarni Coachella festival u Californiji nego novu torbicu i vikendom radje odlaze na izlete, umjesto u shopping. Većina se, čini se, i dalje bori sa stvarima – toliko da prosječna britanska obitelj u svome domu ima predmete koje nitko ne koristi u vrijednosti od 3540 funti (oko 35 000 kuna). Diljem nacije taj iznos je vrtoglavih 93 milijarde funti. Kao osnovni razlog zašto se ne rješavaju predmeta koje više ne koriste trećina ispitanih Britanaca navodi da nema vremena. 12% osjećalo bi krivnju kada bi bacilli, prodali ili poklonili nešto iz svoga doma. Dvije trećine Britanaca nije zadovoljni činjenicom da je njihov dom pun stvari koje ne koriste. James Wallman tvrdi da su ovi podaci ustvari “prekrasan problem” jer pokazuju da je društvo na visokom stupnju razvoja. Idući je korak, smatra, rješavanje suvišnih stvari o čijim metodama savjetuje na svome blogu. To pokazuje i njegova “S krivulja”, ostatak iz prošle karijere, koja pokazuje da je zasićenost stvarima trend koji tek dolazi i širi se svijetom. Trend koji će se zadržati. “Ljudi diljem razvijenog svijeta postaju sve svjesniji da ih stvari guše.”, govori. Život s manje stvari, a više iskustva bit će novi cilj. Ako se njegova analiza ovog trenda  pokaže točnom, londonski domovi odjednom će dobiti na kvadraturi. Do tada, treba li nekome, Fisher-Price Rainforest Jumperoo?

Članak je objavljen u Globusu u travnju 2016.