Svaki istinski ljubitelj pisane riječi katkad se zapita u kakvom okruženju nastaju tekstovi, studije, kolumne, djela. Bilo bi sjajno kada bismo mogli zaviriti u svijet ljudi kojima je vješto upravljanje riječima poziv i zateći ih usred ekstaze stvaranja novog poglavlja, upravljanja sudbinama netom stvorenih likova. Bilo bi tu, sigurna sam, velikih iznenađenja. Ta ne pišu svi u šarmantnim radnim sobama ispunjenim knjigama, s pogledom na stari grad ili pučinu mora. Znam po sebi: u posljednjem desetljeću bavljenja novinarstvom pisala sam posvuda: na podu, u vlaku vraćajući se iz neke bezimene engleske provincije, na plaži, u čekaonici, u lokalnom Starbucksu, u parku. Mnoge su rečenice nastale i na suvozačkom sjedalu, negdje na mreži autocesta Europe ili u zraku, nad oceanima. Jedan «Boarding Pass» napisala sam u rodilištu Sveti Duh u Zagrebu, nekoliko sati prije poroda, a nekoliko ih je nastalo u društvu jednog ili dvaju mojih dječaka na krilu čija neposredna blizina je bila uvijet za nekoliko sati tišine.

Kroz mnogobrojne susrete s ljudima koji se bave pisanjem naučila sam štošta o njihovoj rutini, uključujući činjenicu da su muškarci organiziraniji sa svojim prostorom i vremenom. Svi s kojima sam razgovarala o njihovoj rutini pisanja tvrde isto: važno je imati svoj radni kutak, raditi određeni broj sati, bez prekida i bez obzira na inspiraciju. Simon Sebag Montefiore uvijek piše u svojoj radnoj sobi iz koje nipošto ne izlazi do kratke pauze za ručak tijekom koje se sastaje sa svojom suprugom, također spisateljicom. Stephen King svakog dana napiše šest stranica, a Haruki Murakami ustaje u 4 ujutro i bez prekida radi šest sati. Ponešto drugačiji ritam pisanja zatekla sam kod žena. J.K. Rowling svijet Harrya Pottera osmislila je u vožnji javnim prijevozom, talijanska autorica i novinarka Costanza Miriano piše noću, nakon što njezino četvero djece utone u san. Više sam puta čula da žene započinju dan dva sata prije nego što se probudi ostatak kućanstva; u tišini jutra i usnulog doma moguć je fokus bez potrebe za uvijek prisutni multitasking. Baš u tim intervalima kada se od nas ne očekuje da budemo odgovorne djelatnice, ljupke supruge i brižne majke pojavi se neka pukotina između obaveza i rutine iz koje pršte kreativnost i ideje. Činjenica da je tih intervala nedovoljno ili da tijela odustanu prije nego što im damo priliku frustrira.

Kada čitam o navikama uspješnih žena koje vode multinacionalne kompanije, imaju hiperambiciozan pristup odgoju djece i pritom izgledaju sjajno jer ulažu solidnu količinu vremena i novca u fizičke aktivnosti, zdravu prehranu i birane tretmane ljepote, osjetim se baš nekako…jadno.

Ujutro, moj dom ne izgleda kao na stranicama časopisa Hello!, gdje žene blistavih uvojaka doručkuju u društvu svoje ljupke, uredne djece, prije nego što će krenuti na posao gdje će zadiviti kolege i svijet. Moja jutra su u pokretu; u pokretu spremam doručak, istovremeno odjevajući djecu koja kada se probude obavljaju vlastitu verziju treninga za triatlon, u pokretu se oblačim, hranim ih, u pokretu razgovaram na telefon i odgovaram na e-mail, u pokretu pokušavam sastaviti ručak kako bi obitelj jela «na žlicu». Do 9 sati toliko se umorim od života u pokretu da iziđem iz kuće raditi u neki kafić jer mi je u kući radni stol preblizu kreveta koji bi me mogao prevariti usred višegodišnjeg deficita sna. Nevolja je u tome da taj kronični multitasking jednostavni ne funkcionira; on za sobom ostavlja nervoznu djecu, nepotpuni ručak i neizvršene dnevne obaveze. Sheryl Sandberg, šefica Facebooka i kultne knjige o ustrajnosti koju savjetuje zaposlenim mamama, gledala bi moju nesposobnost da uspješno organiziram svoju svakodnevnicu s podsmjehom. No, to je u redu, jer neki dan sam odlučila prihvatiti da ja nisam Sheryl Sandberg, niti su moje prijateljice.

Lavina malih ženskih razgovora o velikim temama pokrenula se jednog dana u Dubrovniku gdje je moja prijateljica Ines, jedna vrlo organizirana i uspješna poduzetnica i majka dvojice malih dječaka, s obilje humora, opisivala svoje iskustvo ranog majčinstva. Njena svjedočanstva o tipkanju i dojenju, dojenju i tipkanju nasmijavala su nas, ali bila su realna slika poteškoča koje mlade žene imaju pri suočavanju s činjenicom da – dugoročno – nije moguće biti besprijekoran u svemu. Kada sam otvorila temu sa svojim prijateljicama, priznanja o vlastitim prospustima nisu prestala nadolaziti: bankarka Isabella mi je sa suzama u očima ispričala da barem dva puta tjedno ne stiže kući na vrijeme da bi poljubila djecu za laku noć. Emma je uvjerena da njezina kći više voli svoju dadilju od vlastite mame, a Nadine, koja je klasičan primjer sveprisutne majke helikoptera izbezumljena je zbog činjenice da njeni tinejdžeri već mjesecima s njom odbijaju razgovarati. Pravnica Eyla ostavila je posao kako bi bila sa svoje troje djece; iako je sigurna da je učinila pravu stvar svaku noć tone u san sa suzama pitajući se kako joj je njezin život izmakao iz ruke. Novinarka Jennifer ne dopušta mi da se nađemo u njenom stanu jer joj je neugodno u kakvom neredu ondje živi sa svojom obitelji. Kućni budžet trenutačno ne dopušta pomoć u kući, a kada se vrati s posla i obavi pripremanje obiteljske večeri, nema snage ni za što, osim za obaveznu čašu crnog vina sa suprugom, prije spavanja. Žene o kojima govorim su žene bez skupine dadilja (poput Sandberg) ili baka-servisa, žene koje žive na način da krpaju svoje obaveze, bez da su vladarice svojih života. Po mom mišljenju, te nesavršene žene sa nesavršenim životima su daleko veća inspiracija od #MeToo feministica.

Razgovor o jednakosti i nepravdama života moguć je samo kod onih koji imaju previše vremena ili ega. Žene u stvarnom svijetu jednostavno obavljaju što se pred njih stavi, nadajući se da će propusti proći nezapaženi.

Žene u stvarnom svijetu, ipak, imaju jedan tajni sastojak koji se obično pobrine da sve prođe bez ozbiljnijih propusta: ljubav. Kada ovi reci, bez obzira na pozadinsku buku, nastaju s ljubavlju, a dan završava s kolektivnnom obiteljskom pusom prije spavanja, sve je baš kako treba biti, barem mislim da je tako.