Večer prije naše svadbene svečanosti, panično sam nazvala organizatoricu vjenčanja Ines jer mi je sinulo da smo propustili važan detalj; tko će čuvati djecu uzvanika? Naime, party se odvijao u dubrovačkoj tvrđavi Lovrijenac i zamišljala sam kako će mističnu srednjovjekovnu tvrđavu djeca doživjeti kao neodoljivu kulisu za igru gusara ili kraljeva i penjati se po njenim zidinama, obilaziti skrivene prostorije, nekontrolirano trčati strmim stepenicama. Možda zato što s lakoćom rješava sve situacije ili zato što je, kao majka, bila bolje upoznata s dječjim navikama, Ines se nije uzbuđivala. S pravom – igre gusara na Lovrijencu te večeri nisu uslijedile. Stol namijenjen djeci i mladima njegovi gosti nisu niti u jednom trenutku napuštali – iznad njega je titrala svjetlost desetak iPhonea nad kojima su bdjele zamišljene glavice. Ne znam zašto mi se ta slika djece toliko privučene virtualnim svijetom, da je onaj stvarni na nekoliko sati prestajao postojati, toliko urezala u sjećanje.

Sjetila sam je se i ovaj tjedan, kada su objavljeni rezultati opsežnog istraživanja norveškog Ragnar Frisch Centra za ekonomsko istraživanje u koje zaključuje da je kvocijent inteligencije kod djece i mladih ljudi u vidnom opadanju. Na temelju ispitivanja na 730 000 muškaraca Ole Rogeberg i Bernt Bratsbergg dokazali su da su ispitanici rođeni 1991. ostvarili pet bodova manje od onih rođenih šesnaest godina ranije. Sažeto i vulgarno rečeno, svaka generacija rođena nakon 1975. je sve gluplja, s još vidljivijim opadanjem kvocijenta intelegencije kod mladih rođenih na samom kraju i samom početku milenija. Šokantno, budući da je opće prihvaćeno mišljenje da su nove generacije, bilo djece ili omladine, daleko napredniji nego što smo to bili mi. Mogu reći na vlastitom primjeru da je kao trogodišnjakinji moj svijet bio park u Opatovini, Dolac i palačinke u Ščelarskoj centrali. U istoj dobi moj sin prepoznaje put prema zračnoj luci, razlikuje motorni brod od jedrilice i vještiji je u korištenju telefonskih aplikacija od mene. Od kada je objavljena studija, koja se nastavlja na jednu britansku koja je prije nekoliko godina pokazala slične podatke, iako na manjem uzorku, nižu se nagađanja o potencijalnim razlozima. Moguće je da su IQ testovi zastarjeli, na primjer. Ipak…ako se vodimo definicijom da je inteligencija mogućnost snalaženja u nepoznatim situacijama, možda smo precijenili omladinu. Prije nekoliko mjeseci sam iz Meksika izvještavala o genijalnim tinejdžerima koji sami sebi pronalaze internate i putuju svijetom istražujući nepoznate kulture. No, što ako kultura globetrottera nije jamstvo inteligencije u svom fundamentalnom značenju? Od sedamdesetih do danas svijet se u mnogočemu promijenio: način na koji se igra, uči, komunicira, razmišlja, zaljubljuje. No, zajednički nazivnik svih promjena je digitalizacija života koja nas je u stvari promijenila kao ljudska bića. Neki dan sam sa skupinom prijatelja vršnjaka – a svi pripadamo posljednjoj old school generaciji – nizala detalje naše dječje svakodnevnice koje naša djeca nikada vjerojatno neće doživjeti. Pamćenje telefonskih brojeva članova obitelji i najboljih prijatelja. Dozivanje prijatelja ispred njihove kuće kako bi izašli na igru. Slanje razglednica schulkolegama prije završetka ljetovanja. Traženje adrese na stranicama karte grada. Dan proveden uz telefon čekajući da nazove dečko kojem smo dan ranije zapisali broj na papirić. Biranje kadrova za slikanje kako ne bismo prebzo potrošili skupocjeni Kodak film. Korištenje enciklopedije i Rječnika stranih riječi za pisanje domaće zadaće.

Naš svijet možda nije bio velik i uzbudljiv, ali nametao nam je potrebu za razmišljanjem, procjenom, strpljivošću, snalaženjem i maštom. Velik dio odrastanja činila je dosada iz koje se svašta znalo izroditi – nova igra, prijateljstvo, crtež, ideja. Kada nam je zadnji puta bilo dosadno?

Vrijeme koje je nekada prirodno pripadalo dosadi i maštanju danas pripada ekranu mobitela. Kako mi je iPhone slučajno ostao u jednom restoranu u New Yorku, nekoliko dana sam imala prilike vratiti se u vrijeme prije nego što je postao članom moga kućanstva. Bez uljepšavanja, život bez mobitela je kompliciran i naporan. Morala sam inzistirati na fiksnim dogovorima, ranije kretati iz kuće kako bih pronašla ulicu bez pomoći navigacije, više pješačiti bez mogućnosti da naručim Uber i nadati se da je sve u redu dok su djeca s dadiljom koja me ne može nazvati u slučaju da me treba. Još ne znam što sam sve propustila, vjerojatno nekoliko dobrih druženja i zabrinutih poruka, nekoliko prilika da me obaspu likeovima na Instragramu i pokoju potencijalnu temu o kojoj bih mogla pisati. Ništa što bi mi promijenilo život. Ono što sam dobila, ipak, bilo je neočekivano zanimljivo – vrijeme da budem sama sa sobom, da se, dosađujući, predam promatranju ljudi i maštarenju: u podzemnoj, u banci, prije spavanja. Čini mi se da sam puno više gledala svoje sinove – kao da su mi neke od njihovih gesta ranije promakle, valjda u redovitom bacanju pogleda na ekran.

Ljeto u Londonu za Mediterance navikle na morska ljetovanja zvuči poput kazne, ali ustvari je odlično. Sva najbolja događanja odvijaju se ljeti, uključujući moj omiljeni teniski turnir Queens i konjički spektakl Ascot. No, kao i svugdje, ljeto donosi pitanje: što s djecom? Moja najorganiziranija prijateljica Isabella ima odgovor. Svog četverogodišnjeg sina Alexa upisala je na nogomet, tečaj izrade keramike i novi hit u kvartu gdje skupina tinejdžera za 40 funti po satu (oko 350 kuna) podučava mališane kako biti cool. Od kada pohađa njihove lekcije dva puta tjedno Alex zvuči i ponaša se poput tinedjžera što je beskrajno zabavno, ali ne bih se zaklela u faktor korisnosti. Neki dan smo malog Alexa izvukli iz londonskog konteksta kada nam se majkom pridružio na odmoru u Dalmaciji. Sjedili smo na kavi na jednom od trgića otoka Visa gdje je mališan, izbezumljen od nedostatka pažnje i događanja, neuspješno moljakao mamu da mu ustupi svoj mobitel. Istovremeno, na obližnjoj rivi okupila se skupina mališana udubljena u neku igru koja nije uključivala rekvizite već samo djecu, more i bujnu maštu. Kada su im se moj Jean i Alex napokon usudili prići nismo za njih čule čitavu večer. Kada je bilo vrijeme za spavanje, svoje dječake pronašle smo crvenih obraza i širokih osmjeha. S mrežicom za ribolov i kamenčićima koje su pronašli više nisu izgledali kao infofrmirani globetrotteri. Izgledali su kao djeca.