Jednog sunčanog proljetnog poslijepodneva Aida je parkirala svoj automobil u rezidencijalnoj četvrti Cimiez, jednom od najljepših dijelova Nice. Izvana joj je mahnuo muškarac i kada je otvorila prozor kako bi čula što govori na nju je nasrnuo nožem i iz automobila izvukao njezinu torbu i pobjegao. Više od činjenice da su s njime nestali i njezin ključ od kuće, osobni dokumenti i značajna svota novca Aidu je uznemirila spoznaja da se u svome gradu više ne osjeća sigurno. Do tada je ponavljana svjedočenja o nesigurnosti u južnoj Francuskoj pripisivala paranoji. Čak i kada su provalili u kuću njezine susjede Caroline i usred noći suzavcem nasrnuli na Davida, Aida je tvrdoglavo inzistirala na tome da živi u najljepšem dijelu Europe, smiješeći se svojoj sreći svakog zimskog dana koji bi provodila na ručku na plaži, dok su njeni prijatelji blijedili u uredima sjeverne Europe. Nedugo nakon incidenta u svom susjedstvu Aida je prodala svoj voljeni dom i vratila se u London.

I tako je rijetke dane sunca sada provodila na terasama svog novog predgrađa Chelsea koji je, sa svojim lijepim ljudima i štukaturama pokazivao svijetu zašto je London najbolji grad na svijetu. Ispred mog lokalnog bara i danas su parkirana remek djela automobilske industrije. Rolls Royce i Bentley, Ferrari i Porsche, Aston Martin i Maserati rastegli su se u poslijepodnevni drijemež dok se njihovi vlasnici časte nedjeljnim pečenjem. Svoje skupocjene torbice žene ostavljaju sa strane, a Chanelove kapute na vješalici. U najboljem gradu na svijetu ne treba prljati misli strahom od loših ljudi. Jer u zapadnom Londonu svi su lijepi, fini i bogati, zar ne?

Sigurnost kao tema života nikada mi nije padala na pamet jer sam odrasla u sigurnim gradovima. Zagreb moga djetinjstva bio je grad u kojem smo jednog dana, praveći se da smo mali razbojnici, pobjegli iz vrtića Različak na Kaptolu bez da smo osobito uplašili odgajateljice i roditelje. Znali su da smo u obližnjem parku, u pješčaniku. Beč mog djetinjstva bio je toliko pitom da me je mama sa sedam godina puštala da sama dođem iz škole u tatin ured javnim prijevozom, iz osamnaestog u susjedni deveti Bezirk.

No, kako sam udajom više vremena počela provoidti u Francuskoj i s Francuzima sigurnost se nametnula u konverzaciji. Prva stvar koju mi je, pri upoznavanju u Parizu, rekla svekrva je: “Čuvajte torbu!”, upozorenje koje mi svaki pariški prijatelj obavezno ponavlja pri rastanku, poput poštapalice. Trebala sam ga imati na umu u Berlinu gdje mi je na checkpoint Charlie, netko iz torbe izvukao novi iPhone. No, sigurnost kao središnju temu života po prvi puta sam doživjela u Mexico Cityu. Biti siguran valuta je koju si mogu priuštiti samo neki – ona se skupo plaća članstvima u privatnim sportskim klubovima, tjelohraniteljima, stanovima u ograđenim četvrtima, provjerenim vozačima, biranim restoranima. Iako je danas daleko sigurniji nego u prošlosti, Ciudad de Mexico dolazi s pravilima. Postoje, dakako, dijelovi grada u koje se ne zalazi, a svaki simbol bogatstva najbolje je ostaviti kod kuće, daleko od pogleda. Buena Bara, popularni restoran u glamuroznoj gradskoj četvrti Polanco, pun je lijepih ljudi. No, niti jedna djevojka nije okičena nakitom, a jedini sat koji viri ispod muških košulja je iWatch. Ispred restorana parkiran je samo jedan luksuzni auto kojeg čuvaju dva čuvara. Provodeći vrijeme s meksičkim prijateljima otkrila sam život koji se planira oko sigurnosti, u kojem su svakodnevne aktivnosti poput odlaska u školu ili u dućan – logistički izazov.

Nakon takvog iskustva povratak u London bio je sladak. Napokon sam shvatila argument Brexitovaca koji su sigurnost grada ponavljano navodili kao jedan od razloga zbog kojeg London nikada neće izgubiti status financijskog središta Europe. Čemu novac ako se ne može slobodno iskazivati, u obliku raskošnih kuća i brzih automobila, dizajnerske odjeće i biranih satova? Arapski prinčevi i sovjetske princeze pronašli su svoj dom na zelenom otoku gdje nikome ne smeta njihova ekstravagancija u funtama, a potomci su zbrinuti u školama zvučnih naziva i elegantnih uniforma. Toliko smo sigurni u našem gradu – ili barem njegovim dijelovima – da o tome sipamo anegdote. Jednog jutra na vrata mi je pozvonio barmen David iz obližnjeg restorana da me upozori da mi je ključ ostao s vanjske strane vrata. Tako je stajao čitave noći sa subote na nedjelju, u jednoj od najživljih uličica u kvartu, dok sam te noći sama spavala s djetetom u kući u koju je netko mogao ušetati. Barmen David samo se nasmijao, baš kao i moj suprug. Nitko od nas nije smatrao da u pitomim uličicama našeg predgrađa prijeti bilo kakva opasnost.

Kada mi je, stoga, barmen David, muteći mi neki dan moj omiljeni bezalkoholni koktel od bazge pričao o novoj kvartovskoj inicijativi, mislila sam da se šali. Stanari mreže susjednih uličica – engleske obitelji s djecom i stariji parovi – jednoglasno su se složili s inicijativom “My Local Bobby” (Moj lokalni Bobby, op.a.), uslugom privatnih policajaca koji patroliraju susjedstvom. Za 200 funti mjesečno (oko 1800 kuna, op.a.), moji susjedu imaju direktan broj policajca s kojim su povezani i aplikacijom na iPadu te mogu tražiti da ih otprate do automobila ili stanice podzemne, ako se ne osjećaju sigurno. Inicijativa koju su pokrenuli dvojica bivših policajaca, ponavljano je na meti kritika zbog njenog elitističkog prizvuka, no u dvije godine postojanja privatni policajci uspješno su spriječili više od 400 pokušaja provala i ostalih oblika kriminala.

S poslovne strane, My Local Bobby je odličan business. Privatni policajci, koji su prepoznatljivi po sivim uniformama i crvenim kapama dizajniranim prema policijskim uniformama iz pedesetih godinama, pojavili su se na pravom mjestu u pravo vrijeme. Građani Londona više se ne osjećaju sigurno. Jednim dijelom, njihov strah je rezultat medijskih napisa. No, dijelom je opravdan. Sa smanjenim budžetom za policiju, smanjen je broj policajaca i povećan broj kriminala na ulicama grada. Gangsteri koji skuterima obilaze bogate dijelove grada i otimaju torbe damama stigli su i u London, a napadi noževima postali zastrašujući nacionalni problem. Prema podacima Ureda za nacionalnu statistiku, u prošloj godini zabilježeno je gotovo pedeset tisuća napada noževima u Engleskoj i Walesu što je 12% više nego prijašnje godine i najviše što je izmjereno. Prošle godine, po prvi puta u povijesti, London je okarakteriziran opasnijim gradom od New Yorka, nakon što je u veljači i ožujku 37 osoba poginulo kao rezultat napada nožem ili vatrenim oružjem. U istom period u New Yorku su stradale 33 osobe. Najalarmantniji je podatak da je u posjljednje dvije godine stopa ubojstava u Londonu porasla za 40%. Dok je Westminster uronjen u zavrzlamu izlaska iz Europske unije najvrijednija valuta Londona počinje blijediti.

Unatoč strogim upozorenjima barmena Davida, vjerujem da je London i dalje siguran grad i da je aktualna nesigurnost samo privremena epizda. Do tada, lokalnim bobijima koje katkad srećem u ulici, mogu samo poželjeti dobrodošlicu u naše predgrađe.