Spuštajući se s autoceste is smjera Nice ka Antibesu ili Cannesu lako je zaobići zlatnu koku Azurne obale. Ako ju tražite u luksuznim hotelima poput Carltona i Eden Roca ili među superjahtama koje namiguju sa pučine, gledate u krivom smjeru. Prava se riznica blaga nalazi ovdje, na kopnu, u unutrašnjosti regije poznate uglavnom po azurno plavoj boji mora po kojoj je dobila ime i međunarodnom jet-setu koji ondje ljetuje.

Guste krošnje borova iznad njihovog popularnog okupljališta skrivaju lokaciju imena Sophia Antipolis. Malo je vjerojatno da ste čuli za ovo mjesto. Niti lokalci ne znaju mnogo o njemu. Ipak, radi se o najvećem tehnološkom parku u Europi i jednom od najvećih na svijetu kojeg po veličini i moći nadmašuje samo Silicon Valley u Californiji.

Pošto skrećem u jednu od sporednih ulica ostavljam za sobom gužvu cestovne mreže koja podsjeća na činjenicu da je Azurna obala jedan od najnaseljenijih dijelova Francuske i nailazim na posve nepoznati teritorij. Među zgradama koje djeluju pomalo izvan doticaja s vremenom, poput arhitektonskih zvijezda Novog Zagreba iz sedamdesetih, nalazi se nekoliko kafića gdje gosti bezbrižno grickaju sendviče. Trebat će mi neko vrijeme da nađem parkirališno mjesto i još duže vremena da pronađem glavnu zgradu fundacije Sophia Antipolis. Stvar je u očekivanjima; oklijevam jer sam uvjerena da se nalazim na pogrešnom mjestu. S obzirom na tehnološki predznak organizacije, očekujem staklenu zgradu šarenih zidova, Google sa francuskim štihom. Umjesto toga, jedan me lokalac uvodi u malu prizemnu prostoriju koja se sastoji od hodnika i dva ureda. Osjećam se kao da se nalazim u mjesnoj zajednici kakvog jedva naseljenog otoka, a ne u srcu mjesta koje lokalnoj ekonomiji donosi više novca nego čitava industrija turizma. Umjesto dugonogih sekretarica i selekcije organskih pića dočekuje me glas iz susjedne prostorije: “Philippe kasni, sjednite tu i čekajte.” Srećom, na stolu su dvije publikacije Sophie Antipolis pa mi vrijeme brzo prolazi uz informacije o lokalnim pronalascima, postignućima i događajima. Za razliku od uobičajenih brošura s Azurne obale, ova ne spominje jahte i holivudske zvijezde, već znanstvene radove i njihove autore. Tek kada me u svoj ured prima direktor organizacije Philippe Mariani i uvodi me u čarobni svijet Sophie Antipolis uvjerena sam da se nalazim na pravom mjestu. Mariani, šarmantni Francuz talijanskog i britanskog porijekla, tek se vratio iz Kine gdje je kineskim partnerima predstavljao koncept tehnološkog parka koji namjeravaju preslikati na kineske gradove. U svijetu tehnologije, Sophia Antipolis je vodeći primjer uspješne organizacije. Mariani je još uvijek pod dojmom golemih kineskih projekata i bezgraničnih budžeta koji nisu nešto čime se Europa može pohvaliti, čak niti kada je u pitanju najbolji od svih, Sophia Antipolis. U njegovom uredu s pogledom na borovu šumu naučit ću da je ovaj znanstveni i tehnološki park međunarodni centar znanja, tehnologije i inovacije u kojem u ovom trenutku radi više od trideset tisuća ljudi.

S obzirom na činjenicu da niti lokalci nisu sigurni što se tu zapravo zbiva, čini mi se da se nalazim u jednom paralelnom svijetu koji se ne miješa sa plebejima okolnih gradića i sela niti sa patricijima dolje u vilama s pogledom na more.

Na ovim šumovitim proplancima okupljaju se neki od najvećih mozgova svijeta koji stvaraju rješenja za IT, avio, farmaceutsku, energetske i druge industrije daleko od interesa javnosti, a u jednom od najpoželjnijih klimatskih, gurmanskih i pejsažnih teritorija na svijetu.

“Na mjestu na kojem se upravo nalazimo nekoć su bile samo divlji zečevi i divlje šparoge.”, govori mi Mariani. To ga osobito zabavlja, čini se, jer je u takvom ozračju njegov prijatelj i mastermind čitavog projekta Pierre Laffitte prepoznao lokaciju za tehnološki grad. Bile su sedamdesete i pariški Quartier Latin bio je u punom zanosu – ondje su se slikari nalazili s akademicima, pisci s boemima). Laffitte, političar i sveučilišni profesor porijeklom iz gradića St Paul de Vence na Azurnoj obali poželio je stvoriti vlastitu verziju Latinske četvrti koja bi okupljala ljude bliske njegovoj profesiji – znanstvenike, inžinjere, istraživače. “Laffitteova ideja bila je stvoriti grad mudrosti, znanosti i tehnologije – Firencu 21. stoljeća. Sve je imao zacrtano, pa i lokaciju. Pošto je odrastao nedaleko od ovog mjesta činilo mu se da nenaseljeno područje iznad obale može biti idealno za jedan takav projekt.”, govori Mairani. Imao je i ime – Sophia Antipolis – Sophia, od grčke riječi mudrost istovremeno je bilo ime njegove supruge, a Antipolis je drevni naziv za Antibes i oznaka za “suprotno od grada”, baš kao što je to Laffitte naumio. “Naravno, svi su mislili da je lud. Nitko nije mogao niti zamisliti da bi se na tome mjestu mogli okupiti znanstvenici i ovdje nešto stvarati.”, govori moj sugovornik. Srećom, Laffitteova utopija naišla je na plodno tlo. Nekoliko utjecajnih prijatelja financijski su ga podržali i Laffitte je kupio golemo šumovito područje i 1969. godine počeo graditi. Ideja je bila izgraditi nekoliko zgrada koje će se uklapati u pejsaž, a bez da se nameću – njihova visina nije smjela nadilaziti visinu borova, što pojašnjava činjenicu da je Sophia Antipolis neprimjetna s ceste, sakrivena u gustoj flori. “Ideja je bila ono što je on nazivao inter-fertilizacija, odnosno okupljanje ljudi iz različitih područja kako ideje ne bi bile zatvorene među ljudima jednakih profesija. Laffitte je miješao mesare sa inženjerima, pijaniste sa znanstvenicima.”, govori. U jednom intervjuu Laffitte je rekao: “Smatrao sam da je potrebno stvoriti koncentraciju mozgova zato što ljudska budućnost ovisi o mozgovima više nego o infrastrukturi.” Gospodin Laffitte i dalje je prisutan u Sophiji Antipolis, i to ne samo duhom. Danas 93-godišnji gospodin i dalje je u formi i katkad posjećuje svoju utopiju koja danas okuplja neke od najvećih kompanija na svijetu, uključujući Samsung, Intel, HP, Air France, Huawei, Bayer i Microsoft i neka manje očekivana imena kao što je Chanel, modna kuća koja ovdje provodi istraživanja za svoj parfemski ogranak. Jedino je pravilo fundacije da se na lokaciji ništa ne proizvodi osim znanja i ideja kako bi eko sustav ostao nenarušen. Laffitte mora da je ponosan na rezultat svog mladenačkog maštanja, iako je otvoreni kritičar svoga projekta koji je, smatra, zanemario svoju kulturnu notu. U njegovo doba, kada je aktivno održavao svoj antipolis, ondje su gostovali poznati glazbenici i navraćali priznati filozofi. Danas su ipak najbrojniji IT geekovi, a njegova ideja o stapanju s umjetnosti svela se na rijetki koncert ili izložbu. Oni rade u jednoj od sto sedamdesetak kompanija i dolaze iz jedne od šezdeset zemalja zastupljene u ovoj oazi znanja i saznanja. S obzirom na profil djelatnika, koje bih očekivala sresti u Californiji ili pak Londonu ili New Yorku, osobito iznenđuje kontrast koji stvara arhitektura, a kojem je nedavno temu posvetio šminkerski dizajnerski magazin Monocle, slaveći primjere arhitekture šezdesetih i sedamdesetih kao netaknutu vintage kolekciju koja IT svijetu daje “dah svježeg zraka”. I ljudskosti, rekla bih, jer u Sophiji Antipolis se radna disciplina prelijeva s lokalnim joie de vivre. Je li to zbog duboke hladovine koja štiti od južnog sunca ili mirisa borova, divne hrane koja se služi u susjedstvu ili intenzivne palete koju stvara priroda, nikoga tko ovdje obitava okruženje ne ostavlja ravnodušnim.

O tome svjedoči slijedeća anegdota: nedavno je fundaciju napustio IT div Intel. No, u fundaciji nije bilo mjesta panici zbog odlaska važnog klijenta – čak osamdeset posto djelatnika odlučilo je dati otkaz s jednom jedinom namjerom : ostati u Sophiji Antipolis. Neki su pronašli poslove u drugim kompanijama, drugi osnovali svoje start-upove. “Život i rad u ovdje jednostavno su se pokazali vrijedniji od prestiža kompanije ili čak honorara koje nudi.”, govori mi Philippe. Također spominje nedavno istražvanje jedne od kompanija unutar sustava koja je sastavljala paket za svoje djelatnike – pokazalo se da je najbolja stimulacija u Sophiji Antipolis ne bonus već kvaliteta života – djelatnici su tražili da se u urede postave tuš kabine kako bi se mogli istuširati nakon jogginga i vožnje bicikla u pauzi. 30 000 ljudi koji ovdje radi i stvara možda jesu crème de la crème moderne industrije i znanosti, ali i pripadnici novog trenda – onog koji propagira kvalitetu života ispred zarade. “Nije tajna da ljudi u Sophiji Antipolis pristaju na manje novca kako bi uživali u stilu života koji nudimo.”, govori mi Mariani. Stil života koji uključuje jednostavan pristup jednoj od najpoželjnijih obala Europe, blizinu skijališta, okruženost sa desetak vrhunskih škola za djecu, prostranim kućama, shopping centrima i zračnom lukom u Nici helikopterom udaljenom kojih deset minuta od heliodroma Sophie Antipolis, autom manje od pola sata. “Zašto živjeti bilo gdje drugdje?”, pita direktor fundacije Philippe Mariani koji se nakon godina lutanja svjetskim metropolama i Bliskim Istokom gdje je radio kao jedan od vodećih svjetskih stručnjaka za tehnološke parkove vratio na mjesto gdje je započeo svoju karijeru. Danas u društvu svoje supruge Hrvatice odrasle u Beču i dvoje djece spreman je za implementaciju novog doba za Sophiu Antipolis koja je spremna za svoju iduću fazu napretka, govori. Jer za razliku od mnogih tehnoloških parkova diljem svijeta, Sophia Antipolis opstaje već punih pola stoljeća, uspješno odolijevajući krizama, trendovima i nedostatku investicija. Jedna od njegovih ambicija je i formacija sestrinskih tehnoloških parkova, na temelju znanja i iskustva Sophie Antipolis. “Zašto ne bismo otvorili tehnološki park u Hrvatskoj?”, pita me, kao svaki hrvatski zet zaljubljen u atribute Lijepe naše nabrajajući mi sve okolnosti koje bi znanstvenu elitu svijeta bez puno truda privukle u hrvatsku verziju Sophie Antipolis. Dok ih opisuje, sve skupa djeluje pomalo kao utopija, no onda malo što nastaje bez velikih snova velikih sanjara koji šumovite stanište divljih zečeva pretvaraju u rasadnih znanstvenih postignuća.

Pošto napuštam Sophiu Antipolis, imam tu nesreću da upadam u prometni kaos – ljudi se vraćaju s posla, djeca iz škole. Posjetiocima koji ovdje provode godišnji odmor nije jasno odakle toliko ljudi u naoko mirnoj francuskoj provinciji. Dok s čuđenjem promatraju kolone automobile u kojima su se zatekle, niti ne slute da drevna borova šuma šutke čuva tajnu o antipolisu koji skriva u svojim krošnjama.

 

Članak je objavljen u Jutarnjem listu u lipnju 2017.