Jedne ugodne ljetne večeri, oveće društvo se okupilo na terasi jednog zagrebačkog restorana kako bi ispratili ljeto i jedni druge u daleke inozemne domove. Sve je bilo kako treba: zanimljivi sugovornici, slasni roštilj i zabavne anegdote s ljetovanja obećavali su opuštenu večer, uoči početka nove radne sezone koja će za mnoge teći bez predaha, do Bozića.

Doista ne znam kako se u konverzaciju upleo Josip Broz Tito. U ljeto 2018., u središtu Zagreba, u društvu sastavljenom od intelektualaca i biznismena, stranaca i polustranaca čiji je govor vec poprimio obilježja novih domovina, tu mu nije bilo mjesto. Možda je sve krenulo šalom kojom sam željela nasmijati okupljene, mea culpa. U samo petnaest minuta naš stol se pretvorio najprije u odraslu verziju Parlaonice, potom u verbalno bojno polje puno buke i zajedljivih komentara. Ne moram vam prepričavati sadržaj jer vam je poznat, sigurna sam. Polovica stola u predsjedniku Jugoslavije vidjela je genijalca, druga polovica okutnog diktatora. Dok su dvije sukobljene strane opisivala svoja djetinjstva činilo da sui h živjeli ns dvije posve različite lokacije; u jednoj: blagostanje, med i mlijeko, putovanja bez vize i visoki standard života, u drugoj prazne police, nestašice kave i gorivo, omalovažavajuća svlaćenja na granicama u slučaju da se švercaju traperice ili kava, nestajanja i Goli Otok. Mom francuskom suprugu bilo je nemoguće izvuči zaključak jer do završetka obroka konverzacija se pretvorila u svađu, bez suvislih argumenata.

Čitavu epizodu možda bih pripisala živahnom mentalitetu svojih sunarodnjaka da samo nekoliko dana kasnije, u londonskoj verziji roštiljaonice, jednom libanonskom restoranu u zapadnom dijelu grada – uz meze pune jogurta i peršina nism doživjela sličnu epizodu. Netko je bio dovoljno neoprezan da pohvali Donalda Trumpa, što se u društvu intelektualnih Britanaca ne čini, nikada, ni um kojem kontekstu. To nije dobro prošlo. Uskro se čitavo društvo obrušilo na Amerikanca Lawrencea uvjeravajući ga da žive u opasnoj diktaturi. Kako je odmicalo vrijeme povisivao se ton i besmislenost komentara, koji su nemalo podsjećali na tvrdnju jedne gospođe nekoliko večeri ranije koja nas je uvjeravala da bi bez socijalizma Hrvati i danas bili nepismeni.

Zamorne rasprave koje su mi oduzeli dvije večeri života, bez da su mi pružile išta, vjerojatno bih ignorirala da me tijekom našeg nedavnog druženja na njih nije upozorio Tony Blair. Od svih aktualnih boljki svijeta, bivši britanski premijer najviše strahuje jedne: to nisu klimatske promjene, niti Donald Trump, to nije Bliski Istok, niti Putin, već mi, svadljivci. Naše rasprave za stolovima za restorana i na stranicama Facebooka ugrožavamo demokraciju, tvrdi Blair. “Duh demokracije je smisao za kompromis, slaganje i vjerovanje da je ono što nas spaja važnije od onoga što nas razdvaja. Ako se nađeš u situaciji u kojoj misliš da to nije istina i da drugi ljudi nisu samo ljudi s kojima se ne slažeš, nego ljudi čija stajališta smatraš potpuno nelegitimnima, to je opasno.”, rekao je u razgovoru za ovaj list.

Kada smo postali tako čangrizavi, uvjereni da u svijetu vrijedi samo naša istina, da ne postoje nijanse nego samo različitosti, da su oni koji misle drugačije s neke druge planete. S jedne strane glasno zagovaramo vladavinu različitosti, eksperimentiranje sa spolovima, djecom i obitelji, jednakost, političku korektnost i toleranciju, a kada netko ne razmišlja poput nas negiramo kao inferiornu društvenu pojavu. Neki dan sam čula jednu studenticu, koja se hvali svojim liberalizmom i globalnim pogledom na svijet, kako komentira da je svaki vjernik primitivac. Moju prijateljicu njezina trineastogodišnja kći optužila je za homofobiju jer nije ozbiljno prihvatila njenu tvrdnju da je gay (još prošli tjedan bila je zaljubljena u dječaka koji valjda nije uzvratio simpatije) i već danima ne razgovara s njom već joj se obraća putem ljutitih pisama.

Navikli na instant vijesti koje mare za naslove više nego za sadržaj, koje stvaraju mišljenje bez uvida u kontekst postali smo verbalni agresori koji zaboravljaju da je više toga što nas spaja, nego razdvaja. Ta svi smo mi dobri ljudi koji želimo dobro za sebe i sve ljude svijeta, bez obzira na to što mislimo o aktualnim ili prošlim društvenim pojavama. I tako sam odlučila na neko vrijeme bojkotirati druženja. Nakon radnog dana ljepše je družiti se s djecom ili čitati dobru knjigu. No, London je neumoran i Alice je bila nepopustljiva u inzistiranju da dođem na njezin event za koji mi je sačuvala mjesto za stolom. Nad mojim bojkotom prevladala je želja da posjetim novi Annabel’s. I dobro je da je bilo tako. Najraskošniji klub na svijetu je spektakl ljepote u kojem svaki detalj slavi zivot. Našla sam se za stolom ukrašenim kristalom i baršunastim ružama sa dvadesetak žena iz svijeta kozmetike. Večer je proticala u razgovoru o lijepim svarima: kremama i putovanjima, lijepim mjestima i talentiranim ljudima. Kada sam na kraju izuzetno ugodne večeri komentirala jednoj novinarki Harper’s Bazara da već dugo nisam svjedočila harmoničnijem druženju rekla je: Ljudi koji dan provode s fokusom na lijepe stvari ne mogu imati ljutite misli.” Kako točno pomislila sam i, umjesto druženja, odlučila na neko vrijeme bojkotirati sav ljutit sadržaj koji malo daje, a obilno oduzima.