U pizzeriji Franco Manca nedaleko od stanice podzemne South Kensington, petkom oko 13 h redovito bi se sastajala skupina na prvi pogled nespojivih pojedinaca. Nisu se slagali po godinama, niti po stilu odijevanja, činilo se da ne dijele profesiju, niti porijeklo. Iako nije vjerojatno da ih je itko promatrao sa zanimanjem jer malo je toga što u Londonu uistinu može izazvati čuđenje, želim vjerovati da su djelovali prisno i opušteno.
Jer malo je toga bilo opuštajuće te neizvjesne jeseni koja je prethodila pizzi u Franco Manca. Moj trbuh još se nije počeo nazirati tako da su dolazak bebe nevještale samo naporne mučnine. O referendumu se govorilo, ali Brexit se činio teorijskim, više dijelom domišljatih naslovnica Economista nego stvarnosti. Moj suprug je koketirao s idejom našeg preseljenja u New York zbog čega je više vremena provodio u zraku, nego kod kuće. A ja sam ostala bez posla. London je grozan grad za besposličarenje. Čini se prepun mogućnosti. Ali nakon tjedan, dva, postaje besmisleno biti turist u vlastitom gradu. Dani bez obaveza, strukture i plana doveli su me korak do apatije. Srećom, to me navelo da upišem intenzivni tečaj francuskog, odlučna da materinji jezik svoga supruga toliko unaprijedim da može postati ravnopravan jezik naše obitelji u nastajanju. I tako su moji dani dobili sve što im je nedostajalo – obavezu, strukturu i plan: svakog radnog dana, od 9-13 h provodila sam u Francuskom institutu u South Kensingtonu, a poslije ručka ponavljala gradivo i pisala zadaću. Polaznici instituta isprva su mi bili nezanimljivi, no s vremenom sam upamtila njihova imena: Singapurka Sita, profesorica povijesti umjetnosti Joanna, studentica medicine Anjlie. Bivši hedge gund menadžer Henry, umirovljenica Samantha i španjolska pravnica Fabiola. Prvih nekoliko sati sramežljivo smo promatrali jedni druge, no vrijeme provedeno zajedno učinilo je svoje: iz sata u sat tišina je bila rjeđa, a atmosfera živahnija. Kako se oslobađala naša sposobnost razgovora na francuskom, tako su i informacije o polaznicima postajale slojevitije, zanimljivije. Joanna je, primjerice, radila u timu koji je brinuo o kolekciji umjetnina Buckinghamske palače. Sita je živjela u sedamnaest zemalja svijeta. No, jedan je događaj bio okidač koji nas je povezao, toliko da više niti jedan tjedan nismo završavali bez odlaska na spomenutu pizzu petkom. Henry, vrlo zgodan tip, izvana je imao sve osobine hedge fund menadžera, uključujući vrlo skupu odjeću i samouvjeren stav. Na jednom od satova profesorica Christine postavila nam je pitanje zašto smo upisali intenzivni tečaj francuskog. Henryev razlog nismo očekivali: prije nekoliko godina imao je veliku nesreću motorom nakon koje je izgubio čitavu desnu nogu. Do tada nitko od nas nije primijetio da se ispod dizajnerskih traperica skriva proteza. Nakon godina provedenih po bolnicama, Henry je odlučio napraviti listu stvari koje je oduvijek želio iskusiti, a nikada nije imao vremena. Naučiti francuski bila je jedna od njih. Ohrabreni njegovim svjedočanstvom, čitava se grupa počela otvarati. Sita se, kao majka dvoje studenata na studiju u SAD-u osjećala usamljeno i beskorisno. Samantha, od nedavno udovica, nije znala kako ispuniti dan. Jutra su joj bila najteža, stoga joj je zahtjevna satnica tečaja odlično odgovarala. Joanna je, nakon prekida dugogodišnje veze, željela započeti novi život u Francuskoj. Anjlie je bila na godini pauze od fakulteta nakon što je od stresa na medicini oboljela od vrlo ozbiljne depresije. Fabiola je nakon sedam mjeseci nesupjeha u pronalaženju posla počela sumnjati u realnost svoje želje da ostane živjeti u Londonu. I tako se, sasvim neočekivano, dogodilo da smo od skupine polaznika tečaja postali – prijatelji. Naša svakodnvnica je neočekivano postajala bogatija baš zbog tih jutarnjih sati koje smo provodili zajednički otkrivajući gramatiku i pravopis, bodreći jedni druge u našem zajedničkom cilju da govorimo tečno. Sve što se odvijalo izvan učionice s pogledom na autobusnu stanicu South Kensington bilo je nebitno, ovo je bio naše vrijeme, naše društvo, naš svijet.
Iako je prošlo četiri godine, ti su mi se dani vratili u sjećanje nakon što sam ovaj tjedan gledala sjajni francuski film «Plivaj muški» (upravo u kinima). Priča je to o skupini sredovječnih muškaraca koji se, svaki na svoj način, osjećaju kao gubitnici. Susret u mjesnom plivačkom klubu promijenit će im život. Ne holivudski, dramatično, nego iskreno i životno: kako to može samo vrijeme provedeno u skupini koju isprva ne veže ništa, dok se ne pokaže da nas, oslobođene profesionalnih interesa ili kompliciranih privatnih veza, spaja ono najvažnije: ljudskost.
Kako se semestar se bližio kraju za mene to je značilo i oproštaj od mojih prijatelja s francuskog, jer beba samo što nije stigla. Tog posljednjeg sata u lipnju dočekao me dirljiv prizor: Ispunjena plavim balonima, pićem i kolačima, učionica je pretvorena u party za dolazak moje bebe, a svaki polaznik pripremio je poklon, s marljivo ispisanim dobrim željama na francuskom jeziku. Izgrlili smo jedni druge i otišli na pizzu. Ovoga puta nam se pridružila i profesorica. Obećali smo jedni drugima da ćemo ostati u kontaktu. Kada sam rodila, poslala sam im e-mail s fotografijama bebe, a oni su uzvratili dobrim željama.
Bilo je za očekivati da ćemo uskoro izgubiti kontakt. Ipak, neki dan sam, podsjetivši se na pozitivni učinak boravka u društvu – bilo da se radi o tečaju jezika, kuhanja ili sportskom treningu – pokušala organizirati zajedničko druženje. Bezuspješno. Sita sada živi u New Yorku. Anjlie radi u bolnici u Manchesteru, a Fabiola u jednom odvjetničkom uredu u Londonu. Henry je zaključio da mu je najveći neispunjeni san ostao onaj o nastavku života koji je živio prije prometne nesreće. Prošle godine se pridružio hedge fondu svog bivšeg kolege. Gospođa Samantha volontira u lokalnoj knjižnici gdje tri puta tjedno daje početničke satove francuskog jezika umirovljenicima.
I baš kada sam, pomalo razočarana nedostatkom entuzijazma za okupljanje, pomislila da sam čitavu stvar pomalo izromantizirala, dočekao me e-mail doktorice Anjlie: «Draga Ana, tvoja poruka podsjetila me na jedno vrlo posebno razdoblje života. Isprva su mi sati tečaja služili isključivo kao odmor od crnih misli. Kasnije su postali nešto čemu sam se iskreno radovala. Ne čini li ti se da nam je tečaj francuskog svima neočekivano poslužio kao grupna terapija? Bez da smo toga bili svjesni, pružili smo ruku jedni drugima da prijeđemo neugodno, usamljeno, neizvjesno razdoblje, da zajednički prezimimo.»
