Nešto se događa u svijetu (emancipiranih) žena. Prošli tjedan, na subotnjem brunchu u Notting Hillu okupile su se novinarke koje je svojedobno spojila mreža uspješnih žena Sorority. Očekujem raznolike teme razgovora, ali ne i onu koja dominira toga jutra. Alice, razočarana lošim vijestima o neupjeloj umjetnoj oplodnji, pokrenula je ljutitu raspravu u koju se njene kolegice spremno uključuju. “Zašto me nitko nije upozorio da se prirodom ne može manipulirati?”, postavlja pitanje koje otvara prigodnu diskusiju o ženama. Amy, koja je nedavno, u četrdeset i petoj, proslavila prvu godišnjicu braka, za sve krivi svoju mamu koja ju je uporno upozoravala da se ne upušta u ozbiljniju vezu prerano. Toliko je ozbiljno shvatila ovaj savjet da se u četrdesetoj našla sama, provodeći na poslu više vremena nego što je to doista potrebno, s kolegama s posla koji su preuzeli ulogu prijatelja. Srećom, prije dvije godine na jednom je putovanju upoznala Fabrizija koji joj je obogatio život i danas je s njime u sretnom braku. Fabrizio sanja o djeci, a Amy je odustala od takvih snova nakon što joj je nekolicina stručnjaka rekla da su šanse vrlo male. Jasmine je toliko vremena provela sama – do pedesete godine – da danas ne može zamisliti da svoj djevojački dom mora s nekim dijeliti.

Ovo nije prvi puta da je temu žena koje uspješno kombiniraju sve – posao, obitelj, brigu o vlastitom tijelu i socijalni život, istisnula nova: žene koje ne žele sve. Britanska kolumnistica (i feministica) Caitlin Moran govori da je FOMO (Fear of missing out ili Strah od propuštanja) zamijenio JOMO (Joy of missing out, odnosno Radost zbog propuštanja). U redu je zanemariti društveni život zbog ljubavi, u redu je odgoditi karijeru zbog djece, u redu je voditi neuzbudljiv život ako nas on umara. Millie, koju uvijek srećem u društvu troje male djece od koje u pravilu jedno vrišti, prije samo nekoliko godina bila je uspješna odvjetnica u jednoj prestižnoj odvjetničkoj kući. Kada je postala majka dala je otkaz, zaprepastivši svoju obitelj i prijatelje. I tako, umjesto u svom uredu s pogledom na Hyde Park, Millie danas provodi dane u parku. Svoju upornost i marljivost koji su joj donjeli diplomu s Oxforda i mjesto najmlađe partnerice u uredu, danas koristi u odgoju djece. Georgina, Henrietta i Hugo žive život pun aktivnosti i slikovnica i vjerojatno su djeca s najbogatijim vokabularom u gradu.

Novi ženski fenomen primijetio je i moj poznanik, direktor u izdavačkoj kući Hearst. Tradicionalni bestselleri u njihovoj ponudi – Cosmopolitan, Harper’s Bazaar i Marie Claire danas to više nisu. U Hearstu su najprije mislili da je vidni pad prodaje rezultat nedostatka interesa u tiskane medije. No, nedavno ih je zaintrigirala neočekivana analiza: od svih naslova Hearsta, daleko najuspješniji je «Good Housekeeping» koji svake godine čita 24 milijuna žena. Umjesto uobičajenih tema časopisa namijenjenih modernoj ženi – poput mode, seksa i celebritija, Good Housekeeping – u skladu s naslovom – piše o uspješnom vođenju kućanstva. U novom broju teme su najljepše pjesme za Uskrs, ideje za uređenje «sretnije» spavaće sobe i savjeti za veliko proljetno čišćenje. Marie Kondo već godinama održava status zvijezde – danas sa vlastitom emisijom na Netflixu – iako je ono o čemu priča u suprotnosti s nepisanim manifestom emancipiranih žena. Dok je do nedavno razgovor o kućanskim poslovima bio nezamisliv u društvu mojih cool prijateljica, danas je hit. Vjerujem da je većina ladica u domovima Notting Hilla uređeno prema KonMari metodi. Sve cure koje su se do nedavno hvalile oskudnim sadržajem svojih frižidera (guacamole i šampanjac) danas me dočekuju na večeri kao da su klonovi Nigelle Lawson, putene TV kuharice koja je vratila seksipil u pripremu obiteljskih obroka.

Neki dan, uoči međunarodnog Dana žena, jedne su britanske novine okupile uspješne žene d’un certain age kako bi dale savjete o životu mlađim pripadnicama istog spola. Od desetak savjeta devet se odnosi na obitelj i djecu. Ovakav iskorak iz uobičajenih okvira moderne, emancipirane žene koja je samostalna, samosvjesna i spremna da ostvari svoje snove, možda je znak da je projekt ravnopravnosti spolova u zapadnom svijetu u potpunosti uspio. Toliko da žene opušteno prihvaćaju svoju prirodu, uključujući majčinski osjećaj i sklonost ka lijepom.  Baš kao što smo odavno prestali osuđivati ili komentirati žene koje vole žene, žene koje odbijaju depilaciju, žene kojima više odgovaraju kućni ljubimci, nego djeca, žene koje svoj život posvećuju korporaciji, napokon smo prestali osuđivati i onaj drugi tip žena (koji je i dalje u većini). Millie koja je ostavila posao iz snova kako bi uvijek bila uz svoje mališane. Alice koja pati zbog neuspjele umjetne oplodnje. Jill koja više od svega želi pronaći ljubav svog života, baš onakvu kakvu je u svojim dvadesetim ismijavala s prijateljicama.

U mojim dvadesetima mnoge su žene bile na meti ismijavanja – poput Farah iz Californije koja mi je rekla da je istinska ženska prijateljstva stekla tek kada je postala majka. «Kako otrcano!», komentirala sam sa svojim prijateljicama s kojima sam provodila mnoge noći, a danas su tek likovi sa fotografije koje katkad izbaci memorija Facebooka. Danas znam zašto je to rekla. Djeca su mi u život donjele obilje ženske ljubavi: u obliku dadilje koja s ljubavlju brine o mojim dečkima, susjede koja ih pričuva kada sam umorna, stjuardese koja grije bočicu dok ne ostvari idealnu temperaturu. U obliku slučajnih prolaznica koje mi se nasmiješe kada mi je potreban osmjeh i uspješnih poslovnih žena koje me bodre. Iako je “Good Housekeeping” daleko od toga da ikad zamijeni naslove koje doista volim, više se ne ustručavam prelistati savjete o ljepšem Uskrsu i urednijim ladicama.