Prije nego što je postala gospođa Duffy, Deborah je bila moja najzabavnija prijateljica. Jednom se, na odmoru u južnoj Francuskoj, pretvarala da je novinarka Conde Nasta i osigurala nam ulazak na party Choparda, drugi put je za sve svoje prijateljice organizirala vikend na Ibizi kod nekog udvarača koji je slavio četrdeseti rođendan, bez da mu je najavila dolazak nepozvanih gošća . Niti u Londonu nije joj nedostajalo ideja – činilo se da gotovo svake večeri Deborah ima barem tri opcije za izazak od kojih je nerijetko birala sve tri. Jednog dana se u njenom životu pojavio Nigel i Deborah je poletjela visoko u oblake zaljubljenosti. Nedugo nakon njihovog prvog zajedničkog vikenda u Nigelovoj rodnoj Škotskoj, u dnevnom boravku dočekao ju je veliki paket. Unutra je pronašla svoju omiljenu dasku za surfanje, obnovljenu i svježe obojanu sa ugraviranom porukom: “Will you marry me?” Uslijedio je dijamantni prsten i senzacionalna svadbena svečanost u jednom škotskom dvorcu. Dok smo brisale suze promatrajući kako Deborah odmiče prema oltaru, bile smo uvjerene da gubimo prijateljicu. No, Deborah je ostala jednako prisutna u društvenom životu Londona, ako ne i više, sa statusom koji joj je davala titula gospođe Duffy. Unatoč svemu, trebala sam očekivati da će ovi dani u životu Deborah biti samo epizoda. Kada mi je ljetos objavila da napuštaju London trebala sam joj smireno čestitati, a ne prestravljeno komentirati da “selo nije za nju”. Što ja uostalom znam o Englezima i njihovom dubokom povjerenju u seosku provinciju o kojoj maštaju čim ugledaju osobu s kojom žele provesti život?

U posljednje dvije godine izgubila sam nekolicinu prijateljica i prijatelja u brežuljcima engleske provincije. Slikarica Georgea je svoj dom u središtu trendovskog karta Parsons Green zamijenila selom Passfield u istočnom Hampshireu i svakodnevno me obasipa slikama svoje djevojčice u njihovom prostranom vrtu, u igri s patkama i guskama koje šeću dvorištem. Novinar Neil sa svojom obitelji je odselio u Essex, u neko selo teško pamtljivog naziva. David se vratio u svoj rodni Kent jer ga je London počeo gušiti, a Louise je upravo u potrazi za kućom u njegovom susjedstvu.

Kada god čujem da se netko od našeg društva povlači u provinciju osjetim blagu ljubomoru. Njihov će život dobiti obilježja engleskog sna – prostrane obiteljske kuće sa dovoljno soba za veliku obitelj, pogled na brežuljke “zelene i ugodne zemlje engleske” i sve što dolazi sa životom u engleskoj provinciji – sajam hrane iz lokalnog uzgoja jednom tjedno, okupljanje u lokalnom pubu nedjeljom, škole senzacionalnih rejtinga, obično naslonjene na lokalnu crkvu.

Odlazak na selo podrazumijeva i pametnu računicu – prekrasna kuća sa šest spavaćih soba u najljepšim selima Engleske stajat će poput dvosobnog stana u elitnim dijelovima Londona. Lokalne državne škole u većini slučajeva bit će jednako dobre poput najskupljih privatnih škola u Londonu za koje treba izdvojiti barem dvadeset tisuća funti godišnje (oko dvjesto tisuća kuna). Kada se uspoređuje život u Londonu i engleskoj provinciji, čak i ako ovaj potonji uključuje svakodnevnu vožnju vlakom na posao, malo je toga što će prevagnuti u korist metropole.

No, život u engleskoj provinciji dolazi s tajnom: usrećit će samo autohtone Englezima. O tome bi detaljno mogla posvjedočiti Emilia, Talijanka iz Milana koja se, zbog ljubavi, iz centra Londona odselila u duboki Herefordshire. Isprva se divila svom novom životu; njihovoj velikoj kući s vrtom kojim je uzbuđeno trčao njezin trogodišnji sinčić. U centru sela Emilia je pronašla svoj omiljeni kafić u kojem serviraju bolji doručak nego u centru Londona i knjižaru u kojem se opskrbljivala knjigama. Upisala se na satove pilatesa i počela pisati blog, nešto o čemu je oduvijek maštala. Nakon dva i pol mjeseca Emilia je shvatila da nema o čemu pisati; njezini su se seoski dani ponavljali tolikom sličnošću da više nije znala što je danas, a što je bilo jučer. Istovremeno, njezin engleski suprug toliko je uživao u njihovom seoskom životu da mu Emilia nije imala srca reći da bi sve trenutno zamijenila za svoj jednosoban stan u Chelsea, na bučnoj Fulham Road, koja pršti životom. U jednom podužem telefonskom razgovoru Emilia mi je rekla da je život u engleskoj provinciji dobar samo za Engleze. “Ako ti rođenjem nije urođena ljubav prema vrtlarenju, šetnji u gumenim čizmama po kiši i vrtnim zabavama kod susjeda, ovdje nemaš što raditi.”, rekla je. Srećom, njezin sada petogodišnji sinčić pokupio je većinu očevih gena, uključujući riđu kosu. Dječačić s radošću pomaže tati u vrtu i igra ragbi na blatnom igralištu. Poznaje ime drveća i cvijeća i uživa u dugim šetnjama, bez obzira na vremenske uvijete. Emilia potajno okreće očima, svakog tjedna izmišljajući raznorazne obveze u Londonu, kako bi otišla na ručak u Cipriani sa svojim gradskim prijateljicama, u štiklama za koje ne postoji pogodno tlo u Herefordshireu.

Kako bi nam predstavili svoj novi život, Deborah i Nigel nedavno su nas pozvali u svoj novi dom u Oxfordshireu. Chipping Norton ima ne samo sočne brežuljke i dobre škole, nego i šminkerski privatni klub Soho Farmhouse i pubove u kojem se okuplja toliko važnih Britanaca, da je britanski tisak osmislio naziv Chipping Norton. Kada se ne igra sa svojom djecom u vrtu u kojem uzgaja vlastito povrće, Deborah uređuje njihov novi dom ili vježba jogu u svom kućnom studiju s pogledom na voćnjake. Jednog kišnog jutra pridružila sam se Debori kada je pratila djecu u školu. Ovdje se već okupilo nekoliko desetaka mama, u casual chic odjeći koja je naglašavala njihovu vitku liniju s potpisom pilatesa. Iako su djecu već otpratile u školu, nisu odlazile iz školskog dvorišta, baš poput Debore, koja je nepomično nastavila ćavrljati iako je zvono označilo početak školskog sata. Kada sam joj predložila da se vratimo kući, ušutkala me: “Ne mrdaj. U školu su se upravo upisale kćeri Jamie Dornana i sada svaki dan čekamo da ih dovede u školu!” I doista, lijepi lik Christiana Greya iz filma “Pedeset nijansi sive” uskoro se pojavio na vratima školske zgrade, šarmantno pozdravivši okupljene mame. Deborah se zadovoljno osmjehnula: život na selu pun je iznenađenja. A ovo je tek početak.