Da je počela sezona podsjetile su me moje uvijek ažurne prijateljice Angie, Samantha i Rachel. Dok sam se probijala londonskim prometom obasipale su me bezbrižnim fotografijama: Angie pri zalasku sunca, Rachel u večernjoj toaleti na partyu kuće nakita De Grisogono, Samantha nazdravlja šampanjcem u nekom lijepom restoranu uz more. S novinskim napisima o festivalu u Cannesu, lako mi je pogoditi gdje se nalaze. Jer britanske jet-setterice uvijek su tamo gdje je u tom trenutku centar svijeta.
Britansku sezonu, The Season, službeno je ukinula kraljica Elizabeta II kada je uslijed sve glasnije potrebe za modernizacijom monarhije 1958. prekinula tradiciju predstavljanja debitantica. No, britanska elita time nije prestajala obilaziti seriju proljetnih i ljetnih balova, regata, konjičkih trka i ostalih okupljanja, a kako je svijet postao nekako manji, a mogućnosti veće, sezona je proširila svoje zemljopisne granice i danas, uz London i okolicu, podrazumijeva i južnu Francusku, španjolske otoke, Karibe i švicarske Alpe, uz pokoji vikend u Rimu, Parizu i New Yorku. Britanska sezona više niti ne pripada samo Britancima, nego svima koji si je mogu priuštiti.
Dobro došli u svijet mega-bogataša, tih 1% koji drže više cjelokupnog imetka svijeta od ostalih 99%. Oni možda jesu simbol nejednakosti – jedne od epidemija današnjice, ali to ne smatraju nužno svojim problemom. Štovise, Rachel je jednom prilikom nazdravljala činjenici da pripada skupini 1% bogatstva svijeta. Svijet moderne plutokracije nemoguće je ignorirati jer se, za razliku od orginalnih aktera britanske sezone koji su se skrivali iza izoliranih zidova aristokratskih palača, ovi aktualni rado pojavljuju na stranicama tabloida i društvenih mreža.
Bivša urednica Financial Timesa Chrystia Freeland, danas kanadska ministrica međunarodne trgovine, provela je veći dio karijere prateći najveće međunarodne bogataše. Između ostalog, iznenadila ju je činjenica da se uvijek drže zajedno, u skučenim skupinama u kojima obilaze mjesta koja su luksuzna, fotografirana – i krajnje nemaštovita. Cannes. Sankt Moritz. Royal Ascot. Monte Carlo. Saint Barth. Wimbledon. Saint Tropez. Parada uspjeha seli se s jedne adrese na drugu, organizirani roj čiji se sudionici nervozno drže skupa, iako se neće nužno upoznati. Umjesto da novac daje slobodu, on dolazi s uputama. Biti u pravo vrijeme na pravom mjestu jedina je garancija da pripadaju željenom klubu.
Jedne oblačne proljetne večeri stajala sam na terasi Hotela du Cap gdje su obećavali zabavu godine u čast festivala u Cannesu. Bankari iz Citya, PR-ovci, dizajneri, poduzetnici, razni magnati, pobjednici post-sovjetske privatizacije, investitori, supruge, bivše supruge, ljubavnice i potencijalne ljubavnice – činilo se da se svatko tko je netko spustio na ovu trofej-destinaciju. Vremešne dame čije su porijeklo skrivale blještave haljine, a datum rođenja friška doza Botoxa, oduševljeno su se smijale šalama gospode u leptir mašnama. Šampanjac se točio dugonogim tinejdžerkama u naručju ulaštenih starkelja, a DJ je ponavljao svima da su strašno važni jer su tu gdje jesu. Rachel, Angie i Samantha brzopleto su pružale ruke gospodi i gospođama, potom usmjeravale poglede na kakav prepoznatljiviji pljen. Da je bilo suditi prema interesu koji su pridavale večeri, čovjek bi pomislio da su dio filmske industrije, a ne nezaposlene supruge na vikendu u Cannesu. Kasnije su priznale da je čitava parada, koja ih je stajala nekoliko tisuća funti, ustvari bila razočaravajuće dosadna. Dobro je da je pala kiša pa se party godine pretvorio u vrhunsku komediju. Idućih dana, na stranicama međunarodnog tiska pojavile su se slike prije elementarne nepogode sa nepokislim osmjesima. Neka svijet zna što je propustio.
Angie, prelijepa supruga vlasnika jednog londonskog hedge fonda, neki dan mi je priznala da je umorna od neprestanog obilaska jet-setterskih oaza. Nakon nekog vremena, sve se svodi na isto. U jednom trenutku zaključila je da je u razmaku od šest mjeseci potpuno istu skupinu ljudi srela na skijanju u Courchevelu, na plaži u Saint Barthu i na ručku u Saint Tropezu. Dio njenog socijalnog kalendara nametnut je suprugovim klijentima koji se uvijek nalaze na spomenutoj putanji plutokrata, a dio njihovim suprugama koje ih predano prate. “Čak i meni je gotovo isti!”, govori, uspoređujući ponudu jela u poznatim sastajalištima Club 55, La Bagatelle i La Petite Maison. Njezina prijateljica Samantha, supruga turskog tajkuna, tvrdi da je međunarodna jet-set scena moderna verzija titula – dok je u prošlosti u Engleskoj bilo dovoljno biti rođen “u dobroj familiji”, danas je društveni status dokaziv jedino ponavljanim pojavljivanjem na biranim mjestima. Zato je Samantha odlučna da ruča, odijeva se, ljetuje i šeće na mjestima koja će dokazati njenu pripadnost visokom društvu. U sklopu prošlogodišnjeg festivalskog vikenda našle smo se i na palubi jahte u Monte Carlu, odgovarajući na pozivnicu koju je Rachel primila od auto kuće Bentley, čiji automobil vozi. Sa palube broda promatrala sam svjetla Monaca udišući duboko u potrazi za mirisom mora. Umjesto toga, prepoznačla sam miris koji nisam mogla smjestiti s kulisom. Monte Carlo miriše na ćevape! Okrećem se i unutar marine vidim ulični party okupljen oko roštilja, s golemim zvučnicima i nevještim plesačicama. Vašar. Netko je valjda htio osigurati publiku partija odabranih na jahtama pa je u nastojanju da zabavi puk preuzeo scenu. Idućih dana za stolovima londonskih restorana još će se danima prepričavati glamur kanskog festivala. Angie će mi izvan sebe od radosti pokazati sliku na kojoj je osvanula u najvažnijoj rubrici Tatlera. Party na kojem je nekoliko dana ranije zijevala od dosade, među londonskim sugovornicima postat će “društveno događanje godine”. Samantha i Rachel s njom će se složiti, a ja ću se šutke pitati kako nam je promaklo da je svijet bogataša postao scenografija “Carevog novog ruha”. I kada će netko uzviknuti: “Car je gol!”? Zato sam ove godine na fotografije svojih jet-setterica uzdahnula tek s vrlo blagom ljubomorom, prepustila se londonskoj kiši svakodnevnici i Cannes ostavila onima kojima pripada – filmskom svijetu.
Članak je objavljen u Jutarnjem listu u svibnju 2016.