Za njenu pobožnu obitelj činjenica da se rodila na Božićno jutro bila je ravna čudu. Čim je progledala njene plave oči bile su živahne, spremne da ugrabe baš sve što jedan život može pružiti. Roditelji su joj dali ime Elena jer je zvučalo otmjeno. Jer malo je toga bilo otmjeno te zime 1928. u južnom Londonu. U godini u kojoj je Alexander Flemming otkrio penicillin, a Walt Disney svijetu predstavio Mickey Mousea, Elenini roditelji su jedva preživljavali kao kazališni glumci. No, nakon što godinama nisu mogli imati djece, dolazak Elene (na Božićno jutro) bilo je obećanje da slijede bolja vremena. No, obećanje je prekršio rat koji je zahvatio svijet i natjerao Elenine roditelje da sklone svoju jedinicu kod dalekih rođaka na selo. U tim mračnim danima Elena je iz djeteta izrasla u prelijepu djevojčicu, s plavim kristalima umjesto očiju i valovitom kosom boje jutarnjeg sunca, s ljepotom koja je bila trn u oku na selu gdje se tih tužnih, gladnih godina cijenila samo običnost. No, čim se vratila u London, kazališni krugovi njenih roditelja spremno su je prigrlili obećavajući joj veliku glumačku karijeru. I doista, prije nego što je odlučila čime se želi baviti publika je odlučila za nju. London je u to vrijeme bio dovoljno malen da se glas proširi gradom i uskoro su uslijedile prve audicije za film na koje je odlazila sa svojom cimericom Audrey. Dvije lijepe osamnaestodišnjakinje zajedno su maštale o velikom platnu. No, kada ju je na nekom okupljanju ugledao glasoviti umjetnik Richard svijet je stao. Ništa nije moglo spriječiti veliku ljubavnu priču, niti razlika u godinama, niti Richardova supruga. Već godinu dana poslije Elena je rodila njihovo prvo od četvero djece. Njena sada već bivša cimerica Audrey nastavila je odlaziti na audicije i postala ikona svoga vremena Audrey Hepburn.

Sedam desetljeća kasnije, Elena sjedi u fotelji u prostranom salonu svojekuće u južnoj Francuskoj. Na trenutak se doima zbunjenom – kao da ju čudi činjenica da se umjesto Audrey i Richarda u salonu nalazimo samo ja i njezin najmlađi unuk. Vrijeme je veliki prevarant, govori Elena, vidno iznervirana pompom koju joj djeca pripremaju za devedeseti rođendan. Njezini sinovi i njihove obitelji okupili su se sa raznih dijelova svijeta kako bi Božićno jutro proveli zajedno. Elena od jutra okreće očima – američki naglasak svojih unuka smatra nesnosnim, baš kao i entuzijazam svoje američke snahe. Moli me da se pobrinem za to da nikome ne padne na pamet napraviti tortu sa devedeset svijećica jer to jednostavno nije njezin stil. Njezin stil su letovi na egozitične lokacije i ručak kod Kennedyevih, haljine po mjeri koje je za nju šivao Valentino i ekstravagantni nakit koji bi joj Richard donosio sa dalekih putovanja.

Iako će za dva dana napuniti devedeseti rođendan, Elena je i danas lijepa žena. Njene oči nisu izgubile boju, kosa je i dalje valovita, a pokreti ženstveni. Kada ugrabi priliku koketira s mojim suprugom, gledam ju kako mu šapuće na francuskom i ne odustaje od svoje vatre femme fatale zbog koje su se u nju zaljubljivali veliki glumci i veliki državnici. No, za nju postoji samo Richard, ponavlja. Iako Richarda nema već gotovo pola stoljeća, u kući je i dalje pater familias, sa svojim platnima koja nas motre i sinovima koji nose njegove crte lica.

Nakon što je postala njegova gospođa Elena je postala i suputnica fascinantnog čovjeka kojeg veterani oglašavanja smatraju istinskim utemeljiteljem svoje industrije. Svako od nas u frižideru ima barem nekoliko artikala čiji logotip je osmislio i rukom naslikao Richard. Kao najtraženiji dizajner svoga vremena, Richard je bio pozivan na poslovne angažmane i druženja po cijelom svijetu, pozive na koje se odazivao samo pod uvijetom da mu se pridruži njegova Elena. Bio je to život o kojem se pisalo u društvenim kronikama, život koji je puno davao sve dok nije, valjda pod nepopustljivim zakonom balansa, odlučio oduzeti sve. U svom dugom životu, osim rata i siromaštva, Elena je doživjela još nekoliko golemih udaraca – Richard je iznenada umro kada je imala samo četrdeset i dvije godine. Kada se nekoliko dana kasnije, prelijepa udovica i majka četvero male djece, pojavila u središnjem uredu suprugovog marketinškog imperija, shvatila je da je kao žena jednostavno nepoželjna. No, deset godina se gorljivo borila za nasljedstvo svoga supruga na kraju priznavši poraz kada je pristala na prodaju kompanije novom marketinškom divu.

U svom dugom životu ispunjenim lijepim prizorima i lijepim stvarima – jer Richard je bio zaljubljen u lijepo, stoga je i pronašao najljepšu ženu u Londonu – Elena je preživjela i smrt svoje jedva punoljetne kćeri, grozan drugi brak s nasilnikom o kojem radje ne govori, rastave brakova svojih dvaju sinova, financijske pronevjere koje su je ostavile bez velikog dijela suprugovog bogatstva. “Bitke, samoća i tuga”, govori i potom odmahuje rukom, kao da se ruga svojoj trenutnoj slabosti. U vedrijem tonu, prisjeća se svog posljednjeg susreta s Audrey Hepburn. Iako su s godinama izgubile kontakt, dvije prijateljice, tada u kasnim tridesetima, srele su se u prodavaonici nakita Cartier u Saint Moritzu. Samo okruženje i pogled na Elenin krzeni kaput bile su joj dovoljne da ne postavlja isuvišna pitanja: “Dobar put smo odabrale Elena, i ti i ja. Različit, ali dobar.”

Bedasta Audrey, komentira Elena, kao da mi sami biramo životni put.

Jedan osebujni životni put ovaj će nam Božić učiniti posebnim, kada se na svoje devedeseto Božićno jutro u salonu pojavi Elena, sa svojim plavim pogledom spremnim da ugrabi baš sve što jedan život može pružiti.