//In vino veritas

In vino veritas

Prošle subote, na tržnici mjesta Saint Florentin na sjeveru Francuske, ispred prodavaonice sira okupio se dugačak red. Za razliku od svojih susjeda s druge strane La Manchea, Francuzi nisu osobito naklonjeni stajanju u redu. Preskakanje, požurivanje, prigovori i svađa za očekivati su na mjestima gdje je potrebno strpljenje. No, toga jutra u Saint Florentinu nikome, čini se, nije smetalo što se u redu za sir stoji više od petnaest minuta. Napokon, dovoljno blizu prodavačici, shvatila sam da nije usluga ta koja usporava proces kupnje, nego ceremonija odabira sira. Gospođa ispred mene: “Trebala bih jedan Epoisse za sutra navečer.” Prodavačica (prebirući po okruglim sirevima): “Hm…sutra navečer… Voila! Izvadite ga iz frižidera točno petnaest minuta prije završetka večere.” Epizoda mi se toliko svidjela da čekanje na sir u pratnji dvoje male i vrlo nestrpljive djece više nisam doživjela kao gubljenje vremena nego kao svojevrsnu građansku dužnost. Iste večeri, servirajući kupljeni asortiman sira, podijelila sam je sa svojim britanskim prijateljima, no oni nisu dijelili moje oduševljenje niti anegdotom niti savršenim oblikom koji je sir zadobio nakon preporučenih petnaest minuta stajanja na sobnoj temperaturi. U toj nevelikoj drvenoj kutijici bilo je toliko životne radosti da odjednom ništa nije bilo važno osim sira na korici kruha po koju se moj trogodišnji sin vraćao svakih nekoliko minuta prekinuvši igru i u očima svoga oca tek tada uistinu dokazavši da je 50% Francuz.

Živeći u kućanstvu koje je napola francusko s redovitim boravkom u francuskim domovima i blagdanskim druženjima koji uključuju moju francusku obitelj, čini mi se da znam ponešto o naciji gurmana. Kada sam se ovoga ljeta po prvi puta našla u prostranoj kuhinji jedne francuske kuhinje za ladanje osjećala sam se kao kod kuće. Vješto sam otvarala ormare znajući gdje ću pronaći šarene Le Creuset lonce i obavezni začin bouquet garni. Kada se netko požalio da nema miksera, znala sam da to nije moguće. Bio je u zadnjoj ladici, u društvu tanjurića za puževe. Kada je bio moj red za nabavku hrane iz atmosfere svog lokalnog supermarketa Waitrose pretvorila sam se u sjenu svoje svekrve, pomno odabirući obavezne sastojke svake francuske kuhinje: putar, creme fraiche i ljutika, za početak. Nisam oklijevala gdje kupiti meso, bagete i desert, koji jogurt odabrati (La Lattiere) i koju sorty krumpira za pire (Ratte du touquet).

I ovaj napor prošao je više manje nezapaženo među Englezima. Jedino što ih je doista obradovalo bio je trenutak kada se na stolu pojavio asortiman alkoholnih pića. Dok su zadovoljno dodavali vodu u Pastis i pratili kako smećkasta tekućina zadobiva boju kreme komentirali su da su Francuzi genijalni, a odličan jeftini roze učinio im se dovoljnim razlogom da baš svake godine ljetuju u Francuskoj. Što sam očekivala? Nacija čija su omiljena jela pohana riba s pomfrijem i ostaci piletine s majonezom i grožđicama (specijalitet poznat pod nazivom Coronation chicken) nije osobito naklonjena gastronomiji, bez obzira na broj sjajnih restorana na raspolaganju u Londonu. Ako ću svoj odmor u Francuskoj pamtiti po sjajnoj hrani, vjerojatnije je da će je ostatak društva pratiti po obilju vina.

Ima nešto u vezi Britanaca i alkohola. To će posvjedočiti svatko tko je usred noći prošetao bilo kojim britanskim gradom gdje su prizori izrazito pijane mladeži koja se vuče po ulicama svakodnevnica. Tijekom njihovog ekvivalenta brucošijade studenti uglednom sveučilišta Saint Andrews (koji je alma mater princa Williama i njegove supruge) primorani su nositi narukvicu s natpisom: “Molim vratite u campus sveučilišta” jer je uobičajeno da ih lokalci ujutro zatiču izvan svijesti na ulicama, klupama i u poljima. Nije samo stvar mentaliteta. Ja osobno, koja nisam vješta u opijanju, pijem daleko više u Londonu nego bilo gdje na svijetu. Dogovor s prijateljicom nakon posla u pravilu uključuje bocu vina. U Zagrebu ne bi mi palo na pamet na kavi s prijateljicom naručiti vino, a kamoli čitavu bocu. U Londonu je popijemo, katkad upotpunivši druženjem i Gin & Tonicom. Moje neposredno okruženje, uključujući supruga i njegove kolege, prijateljice i susjede piju nešto više od mene, možda zato što dane provode u zagušljivim uredima. Tri pive ili nekoliko čaša vina su norma nakon posla i tome nikada ne bismo pridavali pažnju da se Gregory neki dan nije pojavio u našem lokalnom pubu blijed. Navodno je na sistematskom pregledu na kojem inzistira njegova banka, dobio upozorenje da mora prestati konzumirati alokohol jer je…alkoholičar. Gregory, sjajan broker i uzoran obiteljski čovjek, otac dvije djevojčice bio je u šoku kada se na ekranu njegove liječnice opće prakse pojavio crveni alarm. Pritom, kada je opisivao svoje navike ispijanja alkohola, prešutio je barem 30% od onog što doista popije. “Ja sam alkoholičar!”, zaključio je iste večeri na radost njegovog društva koje ga je čitavu večer zadirkivalo (ispijajući, dakako, treću butelju vina). U sličnoj se situaciji našao britanski novinar Adrian Chiles, s time da je posje liječniku uključivao i upozorenje da mu prijeti ciroza. Adrian se toliko uplašio da je u potpunosti prestao konzumirati alkohol i, kao svaki dobar novinar, bacio se na posao. Njegov sjajni dokumentarni film “Pijanice poput mene” neki dan prikazan na BBC-u govori upravo o engleskom fenomenu konzumiranja alkohola u velikim količinama, bez da se ono smatra razlogom za zabrinutost.

Britanski zavod za javno zdravstvo kao tjedni limit savjetuje 14 mjerica alokohola tjedno, što je pretočeno u alkoholna pića sedam velikih piva ili boca i pol vina – u tjedan dana. Adrian je svaki tjedan popio 100 mjerica i tvrdio “Ja nisam alkoholičar.” Doista nije, čovjek mi je prijatelj i znam kako pije i funkcionira. Jedan je od najvećih profesionalaca kojeg poznajem, odgovoran otac i lojalan prijatelj. No, NHS se ne slaže s našim poimanjem “problema s alkoholom”. Dokumentarac je oduševio britansku publiku koja se velikim dijelom može poistovječiti s njegovim saznanjem da je dan bez alkohola…nekako prazan. Zaključak je, ipak, da alternativa nije u sokovima. Adrianov prijatelj komičar Frank Skinner, liječeni alkoholičar koji se pojavljuje u dokumentarcu bio je primoran u potpunosti izbaciti alkohol nakon čega se, kaže, više nikada u životu nije dobro zabavio.

Što me vraća na Francuze koji nemaju problem s alkoholom. Njegova je funkcija, naime, drugačija: alkohol je slagalica koja nedostaje u formiranju senzacije okusa. Uoči nedjeljnog ručka, stoga, učinit ću kao Francuzi: postavit ću stol u gotovo blagdanskom ruhu i na vrijeme izvaditi sir iz frižidera. Odabir vina ipak ću prepustiti suprugu, jer o nekim stvarima jednostavno je bolje pitati Francuze.

OZNAKE: