//Jeanova Božićna bajka

Jeanova Božićna bajka

Prije nekoliko godina, u jednom lijepom zagrebačkom restoranu u koji se za Badnjak odlazi na bakalar, za stolom pored onog za kojim se okupila moja obitelj, sjedio je Najusamljeniji čovjek na svijetu. Tako sam okarakterizirala vremešnog gospodina, jedinog gosta koji je toga dana ručao sam. Prizor je bio sjetan – stol svećano postavljen za jednu osobu, usamljena čaša crnog vina i njegova nenametljiva pojava u  blagdanskom sakou iz kojeg se nazirala tamno crvena kravata. Za Božić nitko ne smije biti sam, konstatirala sam i prišla Najusamljenijem čovjeku na svijetu. Kada sam ga pozvala da nam se pridruži na ručku ljubazno je odgovorio: “Nemojte se ljutiti, ali uz puno napora sam uspio ukrasti ovaj trenutak za sebe. Puna mi je kuća obitelji, to je prava ludnica, djeca sa svojim obiteljima, unuci, moja žena koja vec tjedan dana ne izlazi iz kuhinje. Svake godine ista priča. Jedva čekam da prođe Božić i život se vrati u svoj normalni tok.”

Moj pokušaj Božićnog dobročinstva pokisao je pod jednostavnom istinom – koliko smo puta, usred nametnutih obaveza koje donosi blagdan, pomislili baš isto. Usred potpunog promašaja izrade kolača uoči nametnutog deadlinea ili borbe s kišom i prometom u užurbanoj potrazi za poklonima nakon posla zbog čega kasnimo kući pa se dom pretvara u kaos gdje djeca večeraju kukuruz iz konzerve, a suprug uvrijeđeno gleda tekmu na iPadu. “I to mi je neki Božić.”, cmolji uvrijeđena Gospođa obitelji motajući sarmu kada bi najradje sjela na kauč i čašom crnog vina nazdravlila kraju radnog tjedna. Na kraju ipak sve bude na mjestu – i kuća i bor i jelovnik, jer u pravi čas naiđe susjeda s kutijom punom kolača ili se dadilja smiluje pa pospremi kuću. Baš u tim trenucima smiraja, kada je sve u redu, nastupi sjeta.

Da vas utješim, ona nije samo lokalni fenomen. Moji londonski prijatelji upravo proživljavaju jednaku sjetu, uz pokoji dodatak koji donosi život u multikulturalnoj sredini. Isabella ove godine Božić provodi kod suprugove obitelji u Švedskoj i veći dio dana cmizdri što je njezina obitelj u dalekoj Italiji. Poželim ju podsjetiti da je prošle godine zimovanje kod njenih u Italiji završilo u svađi i njenom prijevremenom povratku u London, ali odlučujem da nije prikladno. Alice već danima ne izlazi iz stana gdje skrivena od svijeta gleda romantične komedije. Naime, Božić koji je odlučila ugostiti u svome domu kako bi rasteretila majku koja prolazi kroz rastavu braka bio je potrpuni promašaj. Između ostalog, saznala je da doista ne zna kuhati ništa kompliciranije od tjestenine s umakom, da se njezini roditelji ne podnose posljednjih dvadeset godina i da to znaju svi u obitelji osim nje. “Merry Christmas to Me!”, napisala mi je, s očitim sarkazmom.

Osim poklona i borovih iglica Božić za sobom ostavlja i tajne suvenire: usamljenost, zasićenost, umor i osjećaj da ništa nije kako treba. Božićni blagdani koji priželjkujemo ne znamo definirati, ali znamo da ne odgovaraju realnoj slici na kojoj je obitelj neskladna ili nepotpuna, s voljenim mjestom za stolom koje je bolno prazno. Moje single prijateljice zaziru od pomisli da u Novu godinu ulaze bez čovjeka koji će ih pratiti u godinama koje dolaze. Za moje rastavljene prijatelje Božić je poput rugalice, pogotovo u godini u kojoj su djeca kod drugog roditelja.  Neki su tužni zbog opravdanih razloga, drugi kukaju iako je baš sve u najboljem redu.

Navedeni sentimenti u Londonu su započeli novi trend: ignoriranje Božića. Posljednjih tjedana britanski tisak pun je savjeta za bijeg od tradicije. Putovanje na mjesto koje ne poznaje Advent. Pizza umjesto Božićnog ručka. Samo neka sve prođe i život se vrati u svoj normalni tijek. Sve je bilo spremno da se i mi izvučemo iz Božića da me, gotovo simbolično s obzirom na središnju poruku blagdana, u tome nije spriječio jedan maleni mudrac koji je u manje od 1000 dana na ovome svijetu dokučio ono s čime se mi borimo godinama. Jean, kojem je ovo treći Božić, odlučio je da Božić mora biti senzacionalan, baš kao u njegovim slikovnicama. I tako je u kuću stigla golema jekla, s poklonima koji su se misteriozno smjestili ispod jelke dok je on bio u kadi, i svečano postavljen stol i svijeće i lampice po cijeloj kući i veliko obiteljsko okupljanje i Božićna poruka kraljice Elizabete II uz desert. Više od aktualne kraljičine poruke dirnula me je repriza one iz 1957., prve koja je emitirana na TV-u: “Toliko je promjena da nisam iznenađena da su mnogi ljudi izgubljeni i ne mogu odlučiti čega se držati, a što ostaviti. Kako uzeti prednosti novog života, a bez da se izgubi ono najbolje od starog. (…) Nevolju stvaraju nepromišljeni ljudi koji nemarno odbacuju bezvremenske ideale kao da su istrošena mašinerija. Oni odbaciju religiju, čine moralnost u osobnom i javnom životu bez značenja, iskrenost broje kao glupost, a vlastiti interes na mjestu samokontrole. (…)  Danas trebamo posebnu vrstu hrabrosti, ne onu koja nam je potrebna u bitkama već on zbog koje se ustajemo za sve što smatramo ispravinim, sve što je istinito i iskreno. Potrebna nam je hrabrost koja može odoljeti suptilnoj korupciji cinika kako bismo mogli pokazati svijetu da se ne bojimo budućnosti.”

Poruka mlade kraljice bila je lijepi završetak lijepoga dana, dana kada je započela Jeanova Božićna tradicija, nastala ove godine, u našem domu. Ona je mozaik najljepših Božićnih uspomena njegovog francuskog tate i hrvatske mame, uz elemente slikovnica koje sanjivo lista prije spavanja. U Jeanovoj Božićnoj tradiciji nema mjesta cinicima i dostavi pizze umjesto blagdanske gozbe.