Najveće događanje mjeseca vjerojatno ste propustili: posljednji ispraćaj Johnnya Hallydaya ostao je više-manje nezabillježen izvan frankofonih domova iz jednostavnog razloga: francuski miljenik Johnny za ostatak svijeta je “najveća rock zvijezda za koju nikada nismo čuli.” Više od milijun ljudi izašlo je u centar Pariza odolijevajući pariškoj zimi i svemu što inače obilježava njegovu strukturu, uključujući statusne, staležne i vjerske predrasude, kako bi bili uz čovjeka koji je bio uz njih gotovo šest glazbenih deteljeća. Oni koji toga dana nisu fizički bili u i oko crkve Madeleine, pridružili su se ispred televizora. Nadine je punih šest sati pratila prijenos uživo u svom dnevnom boravku u Londonu, baš kao i svi ostali londonski Francuzi koje poznajem, uključujući moga supruga. Francuzi mogu biti šarmantni i arogantni, gurmani i poete, no toga su dana pokazali da mogu biti i duboko sentimentalni. Odlazak Johnnya doživljen je kao nacionalna tragedija (unatoč činjenici da je rođen u Belgiji). “Malo Johnnya postoji u svima nama.”, rekao je Emmanuel Maçron u govoru kojem su jednakim žarom aplaudirali predsjednikovi pristaše i protivnici. Autohtona Francuska, lijeva Francuska, ona desna, bogata Francuska i ona siromašna iz turobnih predgrađa, ateistička Francuska i ona religiozna, s križevima koji se presijavaju na suncu i crnim hidžabima niz koji se slijevaju suze, sve su se verzije ponosnog heksagona ujedinile kako bi, direktno ili indirektno, uživo pratili katoličku misu. (Jedini otpor pružio je François Hollande, koji je odbio posvetiti lijes svetom vodicom, valjda nastojanju da ostane vjeran svojim uvjerenjima caviar gauche socijalista.)
Ima nešto u starim rockerima. Rod Stewart je nevelik muškarac velikog karaktera. U lobiju njegovog omiljenog londonskog hotela Langham pojavio se praćen pogledima i tapšanjima na koje je odgovarao stavom čovjeka kojem je središte pažnje prirodni habitat. I on je toga tjedna ispratio svog prijatelja Johnnya s kojim je nekoć svirao u klubovima Los Angelesa. Zločesti dečki rock’n’rolla su nacionalno blago, rekao mi je, činjenica koju je potvrdilo odličje koje je primio od kraljice Elizabete II. Možda je to stvar nostalgije. Stari rockeri nenametljivo su se uvukli u naše osobne povijesti, u stihove koje smo ispisivali na posljednje stranice bilježnica, u hitove koje su nam na kazete snimale prve ljubavi, u melodije koje nas vraćaju u davno proživljena vremena.
Jedne večeri, ima tome nekoliko godina, pratila sam kako se Johnny satima poigrava osjećajima svoje publike u Royal Albert Hallu, u seriji scena koje se mogu opisati samo kao faire l’amour, s pozornicom, publikom, glazbom, trenutkom. Opisana večer je potvrdila da je još uvijek sve u redu, dok god je pozornice s koje se širi stvarna glazba, stvarnih ljudi, nesavršenih lica, šarenih života i kompleksnih odnosa. Kada nas oni napuste, ostaje nam svijet upitne kakvoće. “Et rien ne sera jamais plus pareil”. I više ništa neće biti isto.
