Moja prva odrasla zabava bio je doček Nove godine. “Odrasla” u smislu da se služio (jeftin) alkohol i da me roditelji nisu nadgledali, barem ne s vidljive udaljenosti. Nekoliko mjeseci nakon što sam postala gimnazijalka, novogodišnji tulum organiziran u prostranoj sali za doručke Ronijeve vikendice u Crikvenici činio mi se kao najvažniji događaj na svijetu. Stari rock je odzvanjao vještim odabirom samozvanog DJ-a, moja prekratka haljina činila mi se kao outfit koji bi sigurno odjenula Kate Moss, društvo je bilo starije što se u tim godinama čini jamcem dobrog provoda, a tu je bio i jedan šesnaestogodišnjak s plavim očima koje su me pratile cijele večeri. U dva sata poslije ponoći vratila sam se kući toliko opijena atmosferom noći da sam bila uvjerena da sam upravo svjedočila najboljem dočeku Nove godine u životu.

“Ne budi smiješna!”, rekao mi je organizator Roni kada sam mu dala kompliment, posjetivši ga idućeg poslije podneva da mu se zahvalim , kako se to činilo prije nego što je svaki oblik društvene interakcije na sebe preuzeo SMS. Roni, čija je mudrost počivala na činjenici da je imao punih devetnaest godina, rekao mi je da ću imati na stotine sjajnih zabava koje će toliko zasjeniti njegovu, da je se uskoro neću sjećati.

Mudri Roni po mnogočemu je bio u pravu. Uslijedilo je zaista mnogo zabava. Najprije onih srednjoškolskih, u podrumima kuća gdje se točio mlaki bambus i na gitari sviralo stare hitove. Potom mračni tulumi u Jabuci i KSET-u koji me nisu doista zabavljali, ali već i tinedžer zna da se neke stvari odrađuju zbog društvenog statusa. Tulumi na visokim petama u Saloonu, gdje smo se s previše sjenila na očima trudile izgledati starije, tulumi na ljetovanjima, tulumi na kojima smo se našli nepozvani – u pravilu sjajni. Čitave su teen godine ustvari proletjele u zatamnjenom sjećanju kasnonoćnih zabava tijekom kojih sam uporno ignorirala savjete da se doista ništa pametnog ne događa iza ponoći. Danas, kada u noćnim satima pjevam uspavanke ili mjerim temperaturu, podgrijavam mlijeko ili masiram stopala, tješim se mišlju da su vrijedniji noćni sati poklonjeni djeci nego zadimljenim mjestima i kojekakvim udvaračima kojima sam ih velikodušnno poklanjala u dvadesetima.

Dvadesete su donjele neke nove zabave. Rođendanske proslave u restoranima gdje smo se za večerom pravili važni. Zabave na poslu, među kojima su naše, u uredskim prostorijama Brukete i Žinića, u to vrijeme sigurno bile najbolje u gradu. Dvadesete su donjele i neke nove destinacije. U Londonu bih se tijekom magisterija povremeno našla na kakvoj sjajnoj zabavi medijskih krugova grada – u Shoreditch Houseu na istoku grada iz kojeg bismo se pred jutro kući vraćali autobusima jer glamur noći bio je lažan – još smo si nekako mogli priuštiti koktel ili dva, ali ne i taksi. U Electricu usred Notting Hillu noć bih provela škicajući ne bi li ugledali kojeg slavnog člana (jednom sam ugledala Natalie Imbruglia). Rođendanske proslave u pubovima pune zgodnih Engleza svijetlih uvojaka u sakoima švianim po mjeri.

Tridesete su donjele novu skupinu zabava – zabave koje su jamčile da smo odrasli. Djevojačke večeri, vjenčanja i, ako ih je nemoguće izbjeći, baby shower zabave za doček beba na svijet. Poslovne zabave, u dvoranama skupih hotela Mayfaira. Blagdanska okupljanja u lijepim kućama Londona koje započinju engleskom kurtoazijom, a završavaju engleskim pijanstvom. Vikend zabave u kućama za ladanje engleske provincije, uz kamin i pogled na zelene brežuljke. Novinarske zabave s poznatim licima na senzacionalnim mjestima – na terasi Lincoln Centra u New Yorku, u privatnom klubu Annabel’s, u salonu doma princa Charlesa Clarence House. Godišnja okupljanja na konjičkim trkama Royal Ascota i “okruglim” rođendanskim proslavama u južnoj Francuskoj. Zabave s velikim budžetima u Švicarskoj na kojima svjetlucaju dijamanti i kavijar. Domjenci luksuznih marki u Londonu – najelegantnije su one koje organizira Christian Dior, najzabavnije u butiku Louis Vuittona u ulici Bond Street, najraskošnije kada poziva Cartier. Božićni party Ferarrija u South Kensingtonu okuplja najekstravagantnije ljude u gradu, a zabave kozmetičkih kuća najljepše novinarke u gradu.

U dvadesetak godina štošta sam naučila o zabavama, uključujući da je teško dozirati sastojke za njihov uspjeh. Neke od najboljih jednostavno se dogode. Druge se pak ne dogode, unatoč velikim najavama i velikim budžetima, poput zabave uoči Grand Prixa u Monte Carlu koja se trudila biti najglamurozniji event na svijetu, a bila je sajam taštine na kojoj se nitko nije dobro zabavljao.

Od svih podvrsta druženja, jedan je party univerzalni nositelj vlastite kategorije. Sutrašnji ćemo dan, priznajemo li to ili ne, provesti u pripremama za doček Nove godine. “Noć kao i svaka druga”, odmahuju ozbiljni ljudi. No, kako bi mogla biti? Promjena kalendarske godine nije obična, ona donosi čitav set novih osjećaja i odgovornosti. Dani protekle godine prolazili su nasumce, prihvaćali smo ih, odrađivali, prosuđivali, jedan po jedan. Tek sada uviđamo da tvore cjelinu prema kojoj ćemo ocjeniti kakvoću godine i formirati odluke i želje za Novu. Ubrzo ćemo ih zaboraviti i nastaviti živjeti dan za danom, kao kapetani koji pomiču kormilo s obzirom na valove i struje, i grebene koji nailaze.

Roni je bio u krivu: bilo je sjajnih zabava, ali niti jedna nije zasjenila doček Nove godine 1998., u salonu za doručak njegove vikendice u Crikvenici. Možda zato što mi je bio prvi ili se jednostavno ne mogu pohvaliti sjajnim dočecima Nove godine. Što ne znači da se na ovaj sutrašnji, kod prijatelja u selu La Garde Freneit u francuskoj pokrajini Var, ne spremam puna velikih očekivanja. Iako mi zbog nedavnog poroda ne pristaje niti jedna od haljina koje sam imala na umu, a u sobi iznad zabave troje malih dječaka čekat će da ih uspavam.

Želim vam sjajnu noć dočeka, dragi čitatelji. Ako i ne ispuni Vaša očekivanja, nema veze, pred vama je barem 365 prilika da daju dobar ton vašoj godini.