Najvrijedniji predmeti u mom dnevnom boravku su posuda za led i jedna prazna boca. Ne govorim o materijalnoj vrijednosti, čak niti o sentimentalnoj. Tu se radi o onoj vrsti vrijednosti koju sjajno oslikava aktualna aukcija Christiesa u Londonu. Čim je njeno održavanje najavljeno u medijima, klupski veterani grada Richard, Mark i Jesse nazvali su me, svjesni moje slabosti prema nostalgičnim anegdotama. Richard se Annabelsu pridružio čim je navršio osamnaestu, iako je do tada već bio rado viđeni gost kluba zahvaljujući svojoj teti koja ga je ondje vodila kao školarca, pretvarajući se pred njegovim roditeljima da babysittira. «Moram imati baršunastu, crvenu, kutnu fotelju!», rekao mi je. To je fotelja na kojoj je doživio svoj prvi poljubac (neka njemačka manekenka, desetak godina starija od njega, imena se ne sjeća) i mnoge senzacionalne epizode. Nevolja je u tome što je Richard London zamijenio kombinacijom južne Francuske (zbog sunca) i Geneve (zbog poreza) tako da se netko umjesto njega treba izboriti za namještaj kojem je već namijenio mjesto u svome ateljeu s pogledom na azurno more. Novinar Jesse želi pribor za jelo, što mi javlja jer se sjeća moga oduševljenja kombinacijom kristala i srebra, s elegantnim postoljem za tost, obaveznim uz steak tartare, kojeg je podrumski restoran Annabelsa pripremao najbolje u gradu. Mark se nije mogao zaustaviti u nabrajanju umjetnina i sitnica koje bi rado imao u svome domu kako bi ga svakodnevno podsjećale na mladost. Njegov je problem jednostavan: nema novaca. Sve je nestalo, baš sve, u nekoj prevarantskoj ponzi shemi na koju se dao nagovoriti «blesavi, stari Mark», kako sam sebi tepa. Da se mene pita, svaki od ponuđenih predmeta iz starog, orginalnog Annabelsa koji je uređivao talentirani Mark Birley, voljela bih imati u svome domu. Smjestila bih ga na posebno mjesto, daleko od znatiželjnih pogleda, negdje gdje ga vidim samo ja (i gdje ga djeca ne mogu dohvatiti).

Baš poput spomenute posude za led iz Cluba 55 koji mi je davno poklonio vlasnik legendarnog restorana na plaži Pampelonne, u francuskom Ramatuellue. Bio je kraj sezone i jedna od onih prigoda kada se dan spontano pretvara u predvečer, ručak u ranu večeru. Restoran je bio zatvoren: marljivi djelatnici očistili su sve stolove, pomeli dokaze da je samo nekoliko sati ranije ondje na stotine ljudi slavilo život, s dekadencijom koju si dopuštaju samo oni ljudi koji ne moraju pitati za cijenu. Patrice, rođen je uz restoran koji su njegovi roditelji otvorili kako bi Brigitte Bardot imala gdje jesti nakon snimanja «I bog stvori ženu», bio je sjajne volje. Okružen starim i novim prijateljima, opijen zalaskom sunca i slatkastim rozeom, prisjećao se sjajnih restorantskih epizoda i zaključio: «Ovaj dan mora nam svima ostati u sjećanju!» Od rekvizita koje je izvukao iza šanka meni je pripala stara srebrna posuda za led s ugraviranim imenom restorana. Uvjerena sam da je služila sjajnim trenucima i sjajnim ljudima i sada zasluženo odmara u našem dnevnom boravku, tek tu i tamo osvanuvši u svom punom sjaju, za posebne prilike. Jednom se, tako, našla u društvu mog omiljenog predmeta broj 2, koji je danas također u mirovini, samo prazna boca. Svoj dvadeset i deveti rođendan proslavila sam u lokalnom pubu niti ne znajući da će biti homage mom single londonskom životu. Već idući rođendan proslavit ću kao udana žena, a one koji će slijediti i kao majka. No, ovaj je bio poseban. Došli su svi: patchwork skrojen od bivših kolega s faksa, novih kolega s presica, političara i pisaca koje sam intervjuirala, bivših i aktualnih cimera i cimerica, poznanika iz lokalnog bara, suradnika, olinjalih TV zvijezda, TV zvijezda u usponu, dva bivša kriketaša, jednog holivudskog glumca, jedne buduće supruge nogometaša. Bilo je sjajno. Kada je pub najavio zatvaranje na vratima se pojavio političar Nigel koji nas je sve odveo u restoran koji nikada ne zatvara i poklonio mi bocu whiskeya koju mi je za rođendan posvetip David Cameron. Bocu su koju godinu kasnije ispraznili moj suprug i njegovo društvo s posla, niti ne znajući da piju moj najvrijedniji suvenir 29. rođendana. Nisam komentirala, bilo je prekasno. Uostalom, ostala mi je boca parlamentarnog whiskeya koji nikada nisam kušala, s napisom: «Happy birthday Ana! David Cameron.» Osjećajući valjda višegodišnju grižnju savjesti, suprug mi je ljetos priredio iznenađanje. Britanci vole aukcije i na jednoj takvoj, organiranoj od strane torijevskog ministra, pojavila se vrlo lijepa grafika britanskog parlamenta koju je za tu prigodu potpisala Theresa May. Kada me slika idućeg dana u celofanu dočekala u dnevnom boravku nisam znala kako bih reagirala. Poklon koji bi me inače ispunio neizmjernom radošću, zbunio me. U dvije usporene godine nakon referenduma Theresa May postala je lice britanskog neuspjeha. Njezin potpis ispod sjajno, dramatično prikazanog parlamenta izgledao mi je poput pečata srama.

Samo tri mjeseca prije referenduma bila sam u domu princa Charlesa gdje je njegova Camilla organizirala okupljanje za Dan žena. Našla sam se u društvu Rachel Johnson, Borisove sestre, i Therese May, tada ministrice unutarnjih poslova u Cameronovoj vladi. «Ovo je najmoćnija žena u zemlji!», riječi su kojima mi je Rachel predstavila Theresu May. Kada je predložila da se zajedno slikamo, gospođa May je odbila. Nije ona tip od selfija. To polusatno druženje nije se samo meni urezalo se u sjećanje. Rachel Johnson opisala ga je u svojoj kolumni u Daily Mailu, na dan kada je Theresa May postala premijerka. Ja sam, do sada, druženje u Clarence Houseu ostavila da čeka u mom sjećanju. Možda stoga što Theresa May koju sam upoznala toga dana, ozbiljna, ali vedra, pristupačna, ali sigurna u sebe, nije odgovarala slici izmorene ravnateljice šamarane političkim neuspjesima kakvom se činila u godinama koje su uslijedile. Bilo je samo pitanje vremena kada će se pokazati da je osobni dojam uvijek iskreniji od javne slike. Ovaj tjedan, nakon obavljenog posla i sjajnog obraćanja javnosti, Theresa May bila je baš onakva kakvom ju je opisala Rachel Johnson, na Dan Žena, u dnevnom boravku budućeg kralja Ujedinjenog Kraljevstva: najmoćnija žena u zemlji.

U četvrtak navečer izvukla sam sliku iz ormara i napokon osvjestila njezin povijesni značaj. Slika dramatične zgrade parlamenta s moćnim potpisom žene koja vodi zemlju kroz najturbulentnije razdoblje moderne povijesti, sada stoji u mome dnevnom boravku. Za razliku od posude za led i prazne boce, vidljiva je svima. Ipak, dovoljno visoko da ostane nedostižna sveprisutnim ručicama mojih sinova. Za svaki slučaj.