Kada se nakon dugog leta iz Dallasa nađe u svom rodnom Londonu, američki poduzetnik James drži se rituala: pošto se nađe na dolaznom terminalu Heathrow čeka ga vozač koji ga odvozi na poznatu adresu gdje ga dočekuju poznata lica. Soba je spremna i bez puno suvišnih pitanja James odmara u plavoj fotelji s pogledom na Park Lane. Bez ozbira na to koliko mjeseci ili godina nije bio u Londonu to je pogled koji mu svaki puta trenutno potvrđuje da se vratio doma. James voli baš sve u hotelu Dorchester: način na koji ga vratari dočekuju u raskošnom predvorju, miris ukrasnih buketa, kroasane za doručak i sendviče sa svježim krastavcima koje gricka uz poslijepodnevni čaj. U pravilu odsjeda na istom katu, u istoj sobi. U svijetu globalnih putnika luksuzni hoteli imaju ulogu gnijezda kojima se vjerno vraćaju i u Jamesovom slučaju The Dorchester nije iznimka. No, kada kaže da je najljepši londonski hotel njegov dom, ne radi se o simbolici. Netom prije nego što je došao na svijet Jamesov otac, kultni britanski umjetnik, odlučio se s suprugom vratiti iz New Yorka kako bi se njegov sin rodio u Londonu, kako priliči naslijedniku grandiozne britanske loze. U izostanku volje i vremena za traženje stana prihvatio je ponudu svoga prijatelja iz djetinjstva da svojim privremenim londonskim domom učini suite u njegovom hotelu Dorchester. Put brodom iz New Yorka bio je dug i naporan i Jamesova se majka u zadnjiim tjednima trudnoće ispružila u svojem novom londonskom domu u prijeko potreban san. Nije dugo odmarala: trudovi su stigli trenutno i intenzivno ne ostavljajući dovoljno vremena za odlazak u rodilište. James je rođen dva tjedna prije očekivanog termina. U njegovom rodnom listu kao mjesto rođenja naveden je The Dorchester, London.

Privremena obiteljska rezidencija toliko se svidjela Jamesovom ocu da je odlučio zadržati svoj aranžman s vlasnikom hotela. U Dorchesteru je niknuo Jamesov prvi zubić, ovdje je prohodao i naučio govoriti. Tih šezdesetih godina hotel je bio na vrhuncu glamura – na čaj su dolazili članovi kraljevske obitelji, a u sobi pored Jamesove odsjedali su Elizabeth Taylor i Richard Burton. James i danas pamti miris majčinog parfema kada bi ga poljubila prije odlaska na večeru s njegovim ocem, kada bi brigu o Jamesu preuzimala njegova guvernanta Rosie. Kasnije je krenuo u internat izvan Londona, a njegovi su se roditelji nastanili u Švicarskoj. Kada bi dolazili u posjet sinu obiteljsko se družnje odvijalo u Dorchesteru. Kao tinejdžer, James je naglo izgubio oca, a time i sobu u Dorchesteru. Proći će mnoge godine prije nego što će i sam biti u poziciji da prilikom posjeta Londonu odsjeda u Dorchesteru. U svojoj dječačkoj sobi s pogledom na Park Lane James danas obavlja poslovne sastanke i poziva prijatelje na druženje. Nigdje ne spava bolje nego u Dorchesteru gdje ga prigušena buka automobila izvana uspavljuje poput uspavanke. I tako već šest desetljeća. Štošta se promijenilo i London danas ima malo dodirnih točaka s gradom u kojem je odrastao James. No, za razliku od uvijek dežurnih nostalgičara, James se ne žali, niti uspoređuje. Njegova je formula jednostavna: grad će ti pružiti ono što od njega očekuješ. Staza njegovog Londona ima duboke tragove Jamesovih stopala. Ako nije u Dorchesteru, u jednom je od svojih omiljenih restorana, Scott’s ili Wolseley’s ili na večeri svom klubu Annabels. Ponekad navrati kod klobučara u ulici St James’s Street, a odijela mu kroji i prekraja njegov krojač i prijatelj Stephen, u ulici Jermyn. Ako želi razmišjati u tišini, poslije podne provede u Britanskom muzeju, ako želi dotaknuti godišnje doba odlazi u park Richmond. Katkad se odaziva na pozivnice na konjičke utrke ili vjenčanja.

Prošle subote James se, tako, našao na vjenčanju kćeri jedinice njegovog prijatelja iz škole. Nakon crkvene ceremonije James se uputio na neformalnu zabavu u Sexy Fish, restoran na dragom mu trgu Berkeley Square u kojem nikada ranije nije bio. Sexy Fish bio je novi London, upozorili su ga prijatelji, pun djevojaka čudnih naglasaka i tipova s prevelikim satovima. Činjenica je da se u takvim okruženjima, izvan sigurnosti Londona koji dobro poznaje, nije osjećao ugodno. Adrese koje nije poznavao od ranije rušile su mu samopouzdanje. U društvima u kojima nikome nije bilo poznato njegovo lice i prezime, smisao za humor i obiteljska povijest, osjećao bi se usamljeno. U toj neobičnoj prostoriji s previše ljudi James nije znao kud sa sobom. Mlađi su ga gosti izbjegavali, a stariji pričali o temama koje ga ne zanimaju. Bio je tužan dok je šetao prema hotelu. Više ništa nije kao što je bilo, niti će se vratiti. Za samca poput Jamesa, koji nije okupiran pitanjima budućnosti poput ljudi s djecom i unucima, podsjetnik da vrijeme prolazi zna biti osobito bučno. Baš kada je skretao na Park Lane, nedaleko od ulaza u hotel, iz tugaljivih misli prenuo ga je poznati glas. «James, prijatelju, kuda ćeš tako rano, ljudi tek sad izlaze?!» Richard, njegov dobar prijatelj iz mladih dana bio je zgodan kao i nekada, u drugačijem izdanju, sa srebrnom kosom. Odazvao se prijateljevom pozivu da zajedno provedu večer jer kod starih prijatelja dogovori i objašnjenja nisu potrebni. Nakon negog vremena James je primijetio da ga prijatelj usmjerava prema ulaznim vratima restorana Sexy Fish. «Baš ovamo želiš ići?», upitao je začuđeno. «Da, to je moj restoran.», rekao je Richard. Dvojica prijatelja sjela su za stol i uz dobro vino prebrali po selekciji najboljih sjećanja i anegodta. Sexy Fish je odjednom postalo poznato mjesto, osvježena kulisa Jamesovog Londona. Dvojica su se prijatelja družila do duboko u noć, nakon čega se Richard odazvao Jamesovom pozivu da mu se pridruži na konjaku u hotelu. Pred jutro zaspao je na njegovom kauču, uz poznati zvuk automobila na Park Lane. James je mogao mirno spavati. Sve baš sve je bilo kao nekada, baš kako treba biti.