Iako je mjesecima očekivala poziv, svejedno ga je dočekala u nevjerici. Bankarski sastanci su hladni, precizni, bez prostora za nedoumice. U ponedjeljak ujutro njezin šef, s kojim je tijekom godina izgradila gotovo prijateljski odnos, pozvao ju je na razgovor. Čim je objavio mjesto sastanka – ured direktorice za ljudske resurse, znala je da to neće biti uobičajeni tjedni kolegij. Ljudski resurski mirišu na nevolju. Costanza je dobila jednostavan zadatak: u roku od tri mjeseca trebala je preseliti na svoje nove radno mjesto u Milano. Da njena banka zatvara svoje londonske urede i seli ih u poslovnice na Starom kontinentu nije novost, no ipak se nadala da će ju čitava realnost nekako zaobići.

Te večeri, vožnja podzemnom bila je puna gorčine, no željela je da potraje. No, ništa od zastoja. Vlak zelene, District line marljivo je stigao na stanicu Fulham Broadway i već prije sedam Costanza je bila u stanu gdje ju je dočekala poznata vika njene male djece. Kada je objavila suprugu vijest da za nju u Londonu više nema posla, reagirao je s očekivanom navalom bijesa. Alex sličan posao poput Costanze obavlja u jednoj velikoj američkoj banci gdje je nedavno počeo raditi i odlazak u Italiju, kako bi Costanza zadržala svoj dobar posao značio bi napuštanje perspektivnog radnog mjesta. Također, s njegovim skandinavskim porijeklom i listom kontakata i bez poznavanja talijanskog jezika mogućnost dobrog posla čini se malo vjerojatnom. Već danima u Costanzinom domu atmosfera je na iglama. Mladi uspješni par, koji je u deset godina života u Londonu ostvario sve o čemu su sanjali tijekom studija u svojim matičnim zemljama, ostvario baš sve, uključujući odlično plaćene poslove, stan u zapadnom Londonu i dobre vrtiće za njihovo dvoje djece, našlo se pred visokim zidom jednostavne istine: London ih više nije trebao.

Constanza je neutješna. Sjedile smo neki dan u nekom talijanskom cafeu u njenom kvartu gdje je redala turobne natuknice. Njezino izlaganje činilo mi se melodramatičnim. Ideja života njezine obitelji u Milanu činila mi se puno ružičastijom nego što ju je Costanza prezentirala. Dok je ona govorila o zastoju međunarodne karijere, ja sam ju zamišljala u šminkerskom uredu gdje će ju Talijani doživljavati poput zvijezde jer dolazi iz Citya. S milanskim cijenama naspram londonskih obitelj je nakon dvosobnog stančića u Fulhamu mogla računati na dvostruko veći u nekom lijepom dijelu Milana. Ideja njenog života u Italiji činila mi se ispunjena obiteljskim druženjima kod njene mamme na obali i odlascima na aperitivo sa starim prijateljima. Ispostavit će se da je osnovni razlog Costanzinog stresa činjenica da je će odlaskom iz Londona iznevjeriti svoju djecu.

To nije prvi put da čujem da se djeca stavljaju u prvi plan kao razlog života u Londonu. Nakon mučne rastave braka Celine, Francuskinja s londonskom adresom, bila je nepopustljiva u odluci da zbog djece ostane u Londonu iako je njihov otac živio u Parizu gdje bi im, osim svoga vremena, mogao ponuditi i bolje životne uvijete. Gregory već mjesecima traži posao u Londonu i iako bi ga sa svojim obiteljskim vezama pariške buržoazije u Parizu našao u jednom danu, nastavlja tražiti u Londonu – zbog svojih djevojčica. Amerikanac Jordan nakon zatvaranja svog financijskog fonda doista bi se trebao vratiti u SAD, ali ostaje kako bi njegovi tinejdžeri završili čitav tijek obrazovanja u Engleskoj. Talijani Francesco i Christiana odbili su daleko bolje plaćene poslove u Italiji kako bi svojim djevojčicama omogućili ostanak u Engleskoj.

Iako je traže u kurikulumu privatnih škola koji obećaju od dječice koja su tek progovorila učiniti minijaturne akademike, istina o životu djece u Londonu nalazi se u petnaest do osam u autobusu broj 14 na ulici Fulham Road. Djevojčice i dječaci, tek što su navršili četvrtu godinu, rumenih obraščića i snenih kapaka sjede uz prozor, u društvu roditelja ili dadilje i Filipinke. Nakon kratke šetnje kroz hladnu maglu bit će ostavljeni u školi gdje će ostati dok se ne smraći. Dani će biti uniformirani, poput njihovih šarmantnih kompletića, do vikenda kada će ih roditelji počastiti sportom u lokalnom klubu ili satima kineskog, plesa, glazbe, ovisno o roditeljskoj agendi. Kada promatram blijedunjava lica londonske djece, uključujući mojih sinova, maštam o nekom životu na jugu, gdje mališani trčkaraju rivom ili gradskim trgom s danima koji predstavljaju avanture, s hranom koja pršti okusom sunca i godišnjim dobima iz slikovnica. Nisam jedina. Nakon što provedu mjesec dana kod bake u Italiji njena su djeca zdravija, mirnija, sretnija, govori mi Costanza. No, čim se ukazala mogućnost da takav život bude njihova svakodnevnica, to je doživjela kao znak za uzbunu.

Ne krivim ju, jer jednako razmišljam. Iako su moja djeca najsretnija pod suncem Straduna činim sve kako bi im omogućila mjesto na tom autobusu broj četrnaest, u tim uniformicama koje su istovremeno zatvor i sloboda. Bit ću ponosna ako dobijemo mjesta u željenim školama i iskreno ću se razveseliti svaki puta kada saznam da je dijete mojih prijatelja dobilo mjesto na Oxfordu i Cambridgeu.

Neki dan, u taksiju, gospodin iz Pakistana vozio me kući. Razgovarali smo o uobičajenim temama u taksiju – vremenu, dnevnim novostima, nemarnim biciklistima i detaljima iz osobne povijesti. “Trideset godina proveo sam za volanom taksija.”, rekao mi je. Otišao je iz Islamabada kao dvadesetogodišnjak, radeći danonoćno kako bi za sobom doveo svoju suprugu. Njihova djeca danas su srednjoškolci, a najstariji sin je na fakultetu. “Bilo nam je jako teško, osobito mojoj supruzi koja godinama nije izlazila iz kuće jer nije znala niti riječ engleskog. Ali, ništa ne bih mijenjao. Uspjeli smo. Pogledajte ih danas, moji Londoners!”, rekao je, pruživši mi fotografiju svojih sinova i kćeri.

U aktualnoj, na trenutke zluradnoj, debati o kolapsu Londona nakon Brexita izostavlja se snažan kontra argument: želja došljaka da, bez obzira na sve, njihova djeca ostanu Londoners.