U rijetkim trenucima lijenost se isplati – poput onoga kada sam krajem tjedna, pakirajući se za povratak u London, naišla na kofer pun odjeće koju sam zaboravila (ili potajno odlučila zaboraviti) izvaditi nakon prošlog putovanja. Tako da sam dodala majicu ili dvije i bila spremna za polazak. Mi, potomci globalizacije koji unutar jedne obitelji imamo nekoliko nacionalnosti i adresa, pakiranje prtljage prihvatili smo kao dio života kao i sve ostale dijelove putovanja, uključujući jet lag i gužve u zračnim lukama. Moj sin je svoj prvi vlastiti kofer dobio s nepunih godinu dana, a danas, s nepunih tri, na spomen putovanja sabire svoje autiće i javlja da je spreman za pokret. Ljude poput nas, građane svijeta, britanska premijerka Theresa May je svojedobno pogrdno okarakterizirala kao «građane bez domovine» što nije posve točno jer svi mi znamo na kojem su nam jeziku pjevušili uspavanke i gdje nam srce jače kuca. No, otkrit ću vam tajnu: domovi ljudi poput nas nerijetko su kaotični. Osim neraspakirane prtljage ovdje se naiđe na kuhinju punu hrane kojoj je istekao rok trajanja, preproučene pakete koji su vraćeni pošiljatelju jer ih tjednima nitko nije pokupio i uvelu orhideju koja je u izostanku brige svojih ukućana odustala od života. Stvari nikada nisu uravnotežene, ili ih je previše ili nedostaju. Kada su se u životu pojavila djeca to je donjelo novu dimenziju dvostrukih, katkad trostrukih zaliha bočica i sterilizatora od kojih su neki korišteni svega dva puta. Malo je vjerojatno da bih uočila gužvu koju u mojem životu stvaraju stvari da se Londonom nije proširio trend naziva «decluttering», u slobodnom prijevodu rješavanje nereda. Teoretičari declutteringa vode se teorijom da prenatrpanost stvarima u našem domu stvara nered u našem umu i kao jedini način unutrašnjeg smiraja vide rješavanje nepotrebnih predmeta i minimalistički pristup životu. Ova teorija nije nova; web stranica The Minimalist, primjerice, posvećena boljem životu čišćenjem nereda postoji već sedam godina. No, interni pokret koji je prve godine privukao svega pedesetak čitatelja danas je hit koji prati na stotine tisuće ljudi. Svojedobno sam razgovarala s Britancem James Wallmanom koji je od stručnjaka za nove trendove postao teoretičar rješavanja nepotrebnih stvari o čemu savjetuje u svom bestselleru Stuffocation kojem je središnja misao upravo ta da nas prekomjerne stvari guše.

U oba slučaja Britanci su prikazani kao napredna nacija koju je prosvjetlilo saznanje da materijalne stvari ne donose sreću i da njihovo prekomjerno nakupljanje u našim domovima ostavlja malo mjesta za istinski mir i zadovoljstvo. Sve mi se to učinilo vrlo zgodnim štivom, dok sam i dalje u svome domu gomilala stvari. Soba koja je u teoriji soba za goste, a u praksi suprugov ured i bebina soba za poslijepodnevni odmor postala je sve manja s policama nagomilanim stvarima nedefinirane namjene. Kupaonicu su preplavile bočice hotelskih šampona koji čekaju dan kada će mi biti neophodni, a dnevni boravak knjige koje čekaju da ih netko otvori. Moj suživot sa stvarima koje guše vjerojatno bi se nastavio da neki dan nisam naišla na Marie Kondo. Samo kratko o gospođi Kondo: ova sitna 36-godišnja ženica iza sebe ima četiri izuzetno uspješne knjige koje su postigle milijunsku nakladu i pažnju najuglednijih svjetskih naslova, uključujući New Yorker koji ju je nazvao caricom carstva rješavanja nereda. Dodatno je zanimljivo da ova ljupka Japanka, koja je u mladosti radila u šintoističkom hramu koji je nesumnjivo inspirirao njezinu zaluđenost redom, ne govori niti riječi engleskog. Kada gostuje u televizijskim emisijima, uključujući kao gošća Ellen DeGeneres, uz nju je simultana prevoditeljica koja prevodi djevojački glasom trenutačno najpoznatije Japanke na svijetu. Kada sam svojim prijateljima pričala o Marie i načinu na koji slaže majice i čarape mislili su da sam popila koji Martini previše, ali vjerujte mi da postoji nešto hipnotično i meditativno u načinu na koji slaže čarape i sortira ormar odlučujući koje stvari donose radost, a koje jednostavno guše.

Kada se u jednom trenutku moga života nakupilo previše teških stvari u isto vrijeme, instrukcije Marie Kondo pružile su mi utjehu. Bila je nedjelja poslije podne, vrijeme koje inače koristim za čitanje nedjeljnog tiska krajičkom oka promatrajući sinove kako se igraju i razmišljajući o tome što me sve čeka u tjednu koji dolazi. Umjesto toga, izvadila sam sve stvari iz ormara i uz Marie Kondo na YouTube krenula u sortiranje svoga ormara. Kako se hrpa smanjivala, a dio nestajao u vreću namijenjenu humanitarnoj pomoći, tako su se sortirali i osjećaji i misli. Inače mučan pojam pospremanja dobio je novo značenje. Odvajanje stvari koje ne nosim i koje mi, prema Marieinoj teoriji ne donose radost, imalo je gotovo terapeutski učinak, a oslobađanje mjesta za one koje su mi drage, donosilo mi je radost. Te sam večeri lijegala u krevet s osmjehom zbog pogleda na moj poluprazni ormar i savršeno uređene ladice. Kako su odmicali dani tako sam odabirala jedan po jedan dio našeg doma kako bih ga posipala magijom Marie Kondo. U procesu sortiranja unutarnjeg nereda, rješavala sam se i onog vanjskog. Na redu je bila dječja soba iz koje su nestale igračke s kojima se nikada nitko neće igrati i odjeća koju su djeca prerasla. Kupaonica je odjednom postala veća, nakon što sam se obvezala ne kupovati nove šampone i kozmetiku dok ne potrošim baš sve zalihe stare. Da se razumijemo, soba za goste i dalje je multifunkcionalna i prenatrpana i kao takvu je podsvjesno izbjegavam kada nisam dobre volje. I dalje se događa da kofer stoji neraspakiran tjedan dana ili dva. No, sada kada znam za učinak koji ima rješavanje nagomilanih stvari osjećam se godpodaricom svoga doma. I ako se, dok ovo čitate, pitate što radi vaša dopisnica, vrlo vjerojatno se hrabro zavukla u sobu za goste i mjerka koje joj stvari donose radost, a koje trebaju napraviti mjesta za sve lijepo što donosi život.