Već godinama početak ljeta za mene ne predstavlja kalendarski podsjetnik ili prva dobra kriška lubenice, već Richardov rođendan. Propustila sam ga samo jednom, kada se poklopio s tjednom u kojem sam trebala roditi.

Ima nešto čarobno u tradicijama, čija se slatka repetitivnost taloži poput obećanja da je sve u redu, kako to čine mamina kuhinja i zagrljaj prijateljice iz djetinjstva. Pošto suprug zaustavlja auto ispred poznatih vrata unosim sedmeroznamenkasti kod na koji me više ne treba podsjećati. Tu već stoji Sandrine, kućepaziteljica koja je za Richarda počela raditi kao srednjoškolka, a danas je majka srednjoškolaca. Richard će nas obično dočekati u svom ateljeu, odjeven u pareo ili neku sličnu ludost. Tijekom dana iz različitih kuteva kuće nailazit će raznoliki ljudi – neke ćemo poznavati, poput uvijek prisutne Richardove prijateljice iz djetinjstva Bloxie, a drugi će se ponašati kao prijatelji koje tek trebamo upoznati, kao da je sama prisutnost u Richardovom domu garancija dobrog slaganja. Oko pet sati povući ćemo se u sobe kako bismo se odmorili i osvježili prije večere. Našoj obitelji je obično namijejena soba na prvom katu, odmah do Richardove mame, s balkonom s kojeg se pruža pogled na Saint-Tropez. U točno sedam sati Sandrine počinje uvoditi prve goste. Do osam sati čitava plaža ispred kuće puna je boja – žene su elegantne u svilenim kaftanima, muškarci muževni u svjetlim lanenim košuljama.

Nakon koktela dobrodošlice okupit ćemo se u klasterima. To je trenutak koji će odrediti tijek večeri. Spretno ću se držati dobro poznatog društva velikih zabavnjaka – Dicka iz Texasa koji ima neobičnu naviku da posvuda sa sobom vodi svojih šest, sedam bivših djevojaka, Marka iz Londona u društvu djevojke čije ime je izbrisano dugogodišnjim korištenjem nadimka Mafia nadjenutog isključivo zato što dolazi sa Sicilije, lokalnog ugostitelja Patricea, pariškog bankara Emmanuela i Arthura, televizijskog voditelja iz Californije. Njihove genijalne anegdote napunit će me za dane koje dolaze.

Ova noć Fitzgeraldovskog glamura dolazi s neočekivanom klauzulom – svaki od opisanih likova je…star. Sa svoje 63 godine domaćin Richard je među mlađima. Mark je već zakoračio u sedmo desetljeće života, baš kao i Dick. Arthuru je 65 godina. Naši zajednički trenuci dokaz su da među velikim ljudima godine uistinu nisu važne, ali u kontekstu ovog teksta jesu. Jer nakon Richardovog rođendana sve se preostale zabave u godini čine bljutavima. Ako pokušam naći razlog – u lokaciji, sadržaju menija ili glazbi, uspijevam pronaći samo jednu stvar koja izdvaja ovu večer od ostalih: dob uzvanika. Zabavljaju li se ljudi određene životne dobi bolje od nas milenijskih, X, Y generacija ili kako nas već grupiraju? Je li odrastanje na dobrom rocku i u odsutstvu smartphonea stvorilo osobnosti kakve danas ne više ne postoje ili starost daje patinu koje samo iskustvo može proizvesti?

Svoju facinaciju Richardovim prijateljima podijelila sam sa Pamelom, koju smatram neslužbenim ekspertom za pitanja starih playboya. Naime, od kada ju poznajem na Pamelu, inače jednu od najduhovitijih novinarki koje poznajem, nailazim u društvu znatno starijih frajera. Njezin najbolji prijatelj je Robin, sedamdesetogodišnjak, a posljednja velika ljubav 55-godišnji Toby, više od petnaest godina stariji od Pamele. Pamela će shvatiti o čemu govorim kada joj opišem Richardove prijatelje, pomislila sam, i bila sam u pravu. «O da, nema do starih playboya!», rekla mi je, krenuvši u opširan i vrlo zabavan monolog o primjercima koje je poznavala, uključujući jednog bankara koji ju je kao studenticu redovito vodio na egzotična putovanja i ostarjelu rock zvijezdu koji je joj je pjevušio u autu. Dok su se njezine prijateljice gurale u smrdljivim pubovima, Pamela je večerala u restoranima sa Michelinovim zvjezdicama sa svojim vremešnim udvaračima opijajući se ne samo probranim bocama bordeauxa nego i njihovim šarmom, statusom, kulturom i anegdotama. U usporedbi s njima, dečki iz njene generacije bili su bezlični, a njihove priče dosadne. Danas u ranim četrdesetima, Pamela ima novi stav o starim šarmerima. «Moja fascinacija skupo me je stajala.», govori. Jedan od gospode iz društva nagovarao ju je da izađe na večeru sa svojim mladim djelatnikom kojem se svidjela, ali Pamela je tvrdoglavo odbijala, smatrajući svakog ispod određene životne dobi dosadnim. U međuvremenu, njeni su udvarači ostarili, a dečki iz generacije se oženili. Mnogo godina kasnije spomenutog udvarača s kojim nije pristala izaći vidjela je na televiziji, dakako u društvu supruge, ispred poznatih vrata 10 Downing Street. Njegovo ime bilo joj je poznato još iz mladosti: David Cameron.

U vremenu koje obilježava fascinacija mladenačkim izgledom, gotovo da je stvar visokog intelekta okružiti se starim ljudima punima mudrosti i šarma. Lako je zaboraviti dati priliku generacijama u nastojanju s kojom se svaki vremešni plkayboy pak vrlo rado okružuje jer su puni svježine, ideja i mladosti. Parovi i skupine prijatelja koji su zajedno odrastali kroz desetljeća najbolje znaju da ima nešto u zajedničkom rastu pored kojeg se veze sa ljudima izgrađenih osobnosti i života čine poput instant rješenja.

Ove godine, proslava Richardovog rođendana bit će spektakularna, sigurna sam. Veliki frajeri fascinirat će prelijepe mlade dame i noć će odjekivati smijehom i dobrom glazbom sve do jutra. No, ove godine neću biti među očaranim uzvanicima.. Kada sam primila Johannesovu pozivnicu za vjenčanje u Austriji gotovo sam kriknula od očaja shvativši da se poklapa s Richardovim rođendanom. Nisam stigla reagirati: suprug je potvrdio naš dolazak i rezervirao hotel. Umjesto u društvu velikih šarmera Dicka, Marka i Arthura, prvu subotu u srpnju provest ću u društvu nepoznatih austrijskih tridesetogodišnjaka. I dobro da je tako. Zajedno ćemo ispratiti Johannesa pred oltar, u svijet odraslih i prisjetiti se studentskih dana kada smo dijelili kuću na Victoriji i nedjeljna poslijepodneva u pubu. Johannes, sa svojim izgledom mlađahnog štrebera, nimalo ne odgovara opisu frajera koji su obarali Pamelu s nogu. Ali, dok ću ga promatrati kako iz zbunjenog austrijskog studenta u Londonu postaje glava obitelji znat ću da je dobro da se nalazim baš tu, uz jedno austrijsko jezero, a ne u istrošenim rukama južne Francuske.