Prije nekoliko godina, u domu lorda Nicholasa u jednoj rascvjetanoj uličici zapadnog Londona, u tijeku je bila Božićna zabava. Bilo je tu nekoliko lordovih školskih kolega, prepoznatljivih po sakoima od istrošenog tvida kojim su nevješto prikrivali svoje aristokratsko porijeklo. Njihove supruge, elegantne dame zvonkih naglasaka, dijelile su najnovije glasine iz prijateljskih krugova. Poneki novinar zabavljao je prisutne anegdotama iz Westminstera.

Iz žamora me prenula poznata riječ, netko je od okupljenih spomenuo Dubrovnik. Okrenula sam se i ugledala punašnu damu čiji monolog je pratila skupina lordovih gostiju. Približila sam im se u trenutku u kojem je dama objašnjavala da je bombardiranje Dubrovnika bila hrvatska PR akcija u svrhu ostvarivanja medijske pažnje, odnosno da su upravo Dubrovčani granatirali svoj grad. Možda zato što sam netom ranije bila u Dubrovniku, gdje je jedan gospodin Kruno prilikom posredovanja nekretninama ispred svojih klijenata zaplakao jer se sjetio sudbine svog obiteljskog doma, porušenog u ratu, možda zato što je dotična dama zvučala glasno i arogantno, obrušila sam se na njezino sramotno izlaganje na što je ona uzvratila uvredljivim podsmijehom. Uskoro se čitava prostorija zainteresirala za naš razgovor. Ponešto nevoljko, jer večer nije bila predviđena za verbalni sukob. Mislim da je u jednom trenutku netko komentirao da se uvijek događa neka neugodnost kada na zabavu pozoveš strance. Srećom da je među uzvanicima bila i sjajna britanska ratna reporterka Dame Ann Leslie koja je godinama izvještavala iz ratom zahvaćenog Balkana pa je dotičnu damu – inače pripadnicu srpske kraljevske obitelji, ostavila osramoćenu. Kako je očito previše popila, njeno vrijeđanje nije posustajalo i domaćin ju je na moj zahtjev zamolio da napusti zabavu.

Moji (hrvatski) prijatelji koji su bili sa mnom bili su vidno osramoćeni svađom koju sam izazvala, zaključili su da sam trebala jednostavno šutjeti, kao što su i oni to činili. Čemu kvariti zabavu.

Sa rezignantnom reakcijom svojih obrazovanih, uspješnih, kozmopolitskih sugrađana sretala sam se više puta. Na jednoj večeri u našemu londonskom domu jedna ugledna Zagrepčanka skupini zastupnika u britanskom parlamentu opisivala je svoju naciju kao “nazadnu, priglupu i nesposobnu.” Jednom drugom prilikom mom francuskom suprugu bilo je toliko neugodno što jedan mladi hrvatski par u posjetu Londonu govori o Zagrebu kao o otužnoj provinciji da je stao u obranu Zagreba kao da je rođeni purger.

Suprotno od negativne percepcije koju redovito nalazim kod kuće, zajednički sentiment nas koji smo mnoge godine proveli u inozemstvu pretežno jest da doma uopće nije loše. Ne samo da trava drugdje nije zelenija, nego su i breskve neukusnije, stanovi skučeniji i svakodnevnica napornija. Zato se katkad bolje slažemo sa strancima koji su ostavili svoje domove u Londonu, Kopenhagenu i Parizu da bi, što zbog posla, to zbog ljubavi ili ostalih okolnosti, svoj novi dom pronašli u Zagrebu, Dubrovniku ili Splitu. Moj prijatelj Uwe, njemački poduzetnik, živio je po cijelom svijetu, ali odlučio je ostati baš u Hrvatskoj jer je, kako kaže, puna prilika za lijepi život. Danac Jens Zagreb smatra najugodnijim gradom za život koji poznaje i tepa mu “Moj Zagreb.” Novi britanski veleposlanik Andrew Dalgleish u nedavnom intervjuu rekao mi je da ga je ugodno iznenadio visoki profesionalizam Hrvata s kojima surađuje.

Sve to godi čuti, no pravi razlog zbog kojeg sam počela razmišljati o važnosti nacionalnog identiteta, odnosno načina na koji nas se kao naciju doživljava izvana, nalazi se upravo u suprotnom doživljaju. Sve je počelo jednim telefonskim pozivom. Moji svekar i svekrva nazvali su me iz Pariza zabrinuti onime što čitaju o Hrvatskoj. Naime, prema seriji članaka uglednog francuskog tiska, Hrvatska je zemlja probuđenog neo-nacizma, katoličkog fanatizma i duboko ukorjenjene mržnje prema svemu što nije hrvatsko. Bojali su se i za mene, jer katolička Crkva cenzurira sadržaj svega što se objavljuje u medijima, čitali su. Istražujući potom strani tisak naišla sam na niz neočekivano negativnih članaka. Iznenadio me raniji članak mog inače omiljenog Economista koji je o prošlim predsjedničkim izborima u Hrvatskoj napisao: “U borbi između Lignje i Barbike, Barbika je pobjedila.” Njihov bivši novinar kasnije se složio da je uvodna rečenica neprofesionalna. Prošloga mjeseca, u vodećim francuskim dnevnim novinama Le Figaro stajalo je da je upravo hrvatski ekstremni nacionalizam razlog zbog kojeg je započeo domovinski rat u kojem, prema ovom novinaru sumnjivih izvora, Srbi ustvari nisu bili agresori nego su se jednostavno strahovali od krvožednih Hrvata.

Svoju inicijalnu reakciju, bijes, pretočila sam u pismo uredniku. Nakon što sam dva sata, s djetetom u krilu, umjesto da se s njime igram na plaži, provela sastavljajući pismo, pitala sam se je li doista na meni da reagiram. Nitko se na službenoj razini nije oglasio reakcijom na ozbiljne uvrede koje se objavljuju u tisku kojem se u pravilu vjeruje. Posljedice su već vidljive. Charlie, inače ugledni londonski savjetnik za poreze, nedavno je otkazao odmor u Hrvatskoj. Kada sam ga pitala zašto, rekao je da se boji da bi njegova obitelj mogla imati problema jer mu je zet Indijac, a čuo je da su Hrvati rasisti. Moji susjedi, jedan gay bračni par u širokom luku zaobilaze Hrvatsku jer priča se da “u Hrvatskoj ubijaju pedere”. Ne radi se ovdje o prihodu od turizma, iako je on itekako bitan kao jedino sigurno sidro ekonomskog boljitka, nego i o ponosu. Vrijeđaju nam obitelj, prijatelje, djecu, susjede, a mi sliježemo ramenima. Zašto? Vjerujemo li i sami da nismo dovoljno dobri? Da smo skloni ekstremizmu zbog šačice besposlenih budala? Da smo loši ljudi zbog skupine huligana na stadionu? Da smo nesposobni jer nas koče političke zavrzlame mlade države?

Tijekom jednog predavanja koje sam držala ispred skupine zagrebačkih studenata novinarstva, jedna me mlada djevojka pitala čemu sav trud kada “Hrvatska nije Engleska, a kvaliteta hrvatskih medija nije usporediva s kvalitetom britanskih.” Ono što sam joj poručila nešto je u što duboko vjerujem – upravo mi, pojedinci ti smo koji stvaramo kvalitetu. Dobar novinar. Dobar poduzenik. Dobar čovjek.

Bitna razlika između nas i, primjerice, Britanaca je njihov nacionalni ponos. Oni se kite svojom zastavom, svoje jednostavne običaje poput ispijanja čaja i smisla za humor pretvorili su u senzaciju, svoje mane u šarmantne nesavršenosti. Nakon opisane epizode s početka teksta, poslala sam lordu Nicholasu poruku zahvale što me ugostio u svome domu, uz ispriku za svađu s njegovom gošćom. Evo što je odgovorio: “Više od tvoje reakcije, koja je bila argumentirana i srčana, iznenadila me reakcija tvojih prijatelja. Kada netko provocira sjećanje na nacionanu povijest, naša je dužnost reagirati. Ako šutimo, znači da odobravamo. Nitko ne zaslužuje proći nekažnjeno za nepoštivanje povijesti pa niti moja prijateljica, princeza nepostojeće kraljevine.”

 

Članak je objavljen u Jutarnjem listu u svibnju 2016.