U restoranu La Buena Barra zatvaraju se krovni prozori. Kako se dan pretvara u noć, a ručak u večeru, gosti postaju opušteniji, atmosfera koketna. Nakon senzacionalnih tacosa s rakovima i mesa flambiranog tekilom stol preplavljuju šareni kokteli. “Provodite li se dobro?”, pita me Pato, po ne znam koji put. Te večeri Pato se smatra odgovornim za naš dobar provod jer La Buena Barra je bila njegova ideja. Inicijalni plan bio je restoran Pujol koji kite Michelinove zvjezdice i hvalospjevi vodiča. No, Pato nas je skreno s puta kako bi nam pokazao “pravi Mexico City”. Ovaj šarmantni 24-godišnji Meksikanac odlučio je da ćemo ga pronaći u živahnoj atmosferi predgrađa Polanco, koji zbog lijepih kuća i trendy restorana uspoređuju s njujorškim Upper East Sideom. No, niti na Upper East Sideu ručak nije toliko zabavan niti se s tolikom lakoćom nastavlja duboko u noć.

Pato je rođen u Panami gdje su njegovi roditelji Meksikanci živjeli neko vrijeme prije nego što su odselili u Španjolsku gdje je živio sve do prošle godine kada je, na iznenađenje svoje obitelji, preselio u Mexico City. Ondje je pronašao stan, prebrodio dva velika potresa, osamostalio se, započeo vlastiti biznis i zaključio da je Europa uspavana, a Mexico City grad budućnosti. Dakako, tu su odlične zabave i karipska obala na koju redovito odlazi s prijateljima, ali Pato je tu prije svega kako bi ostvario poslovni uspjeh. “Nedostaju mi obitelj i prijatelji u Madridu, ali znam da sam na pravom mjestu u pravo vrijeme.”, govori mi na svom savršenom engleskom isklesanom američkim fakultetom. Pato o svijetu zna više od mnogih pedesetogodišnjaka. Gdje započeti projekt virtualne stvarnosti (Mexico City), primjerice, gdje provesti godišnji odmor (Tulum) i gdje pronaći najbolje maslinovo ulje na svijetu (Hrvatska).

U istom gradu živi Gracielita, jedanaestogodišnja djevojčica koja je sa svojim ocem Hrvatom i majkom Meksikankom već obišla cijeli svijet. Osim što govori besprijekornim španjolskim, hrvatskim i engleskim jezikom, koje vješto izmjenjuje s obzirom na okruženje, ova ljupka latino-dalmatinska princeza zaključila je da bi za njezin osobni razvoj bilo dobro provesti godinu dana u švicarskom interantu kako bi se osamostalila, upoznala vršnjake iz cijelog svijeta i naučila francuski. Njezin brat Marin samo je dvije godine stariji, a već sanja o morima svijeta kojima planira ploviti. Nakon škole jedrenja koje će mu ovo ljeto osigurati diplomu planira pokrenuti sezonski biznis. Već je počeo štediti za brodić kojim će ljeti voziti turiste. Marin ima četrnaest godina.

Štošta je senzacionalno u Mexico Cityu, uključujući činjenicu da gradu, u kojem živi četiri puta više ljudi nego u Hrvatskoj, nikada nema kraja. Pogled od kojeg zastaje dah pruža se s jednog golf terena na sjeveru grada; zelene brežuljke okružuje horizont preplavljen stambenim zgradama i visoki tornjevi u nastajanju. U gradu koji doista ne poznaje smiraj prometni rush hour traje 24 sata, kao i vječita ponuda i potražnja. Mexico City je u znaku obilja – hrane, restorana, nebodera, prometnica na dva kata, ljudi, glazbe, suprotnosti. U istom je znaku čitav Meksiko – dok ovo čitate gotovo svi letovi za odlazak na obalu su puni, a vodeći hoteli u mjestima Playa del Carmen, Punta de Mita i Tulum ovaj vikend bilježe između 95% i 100 % popunjenosti.No, u svemu tome najdublji dojam na mene ostavljaja opisana omladina.

Oni su multi-lingualni globetrotter koji promatraju svijet kao vlastito igrališe beskrajnih budućnosti. S roditeljima s proputovali svijet, na međunarodnim školama usavršili lingua franca 21. stoljeća – engleski i bezgranični pristup informacijama učinio ih je aktivnim misliocima. Da, oni su razmaženi, samouvjereni, nestrpljivi, previše vremena provode na mobitelima i bolje komuniciraju na društvenim mrežama nego uživo. No, istovremeno su pametni, entuzijastični, otvoreni i tolerantni. Dok smo mi u njihovim godinama vrijeme trošili na bunt, a pubertet gušili u mračnoj poeziji i starom rocku, novi klinci razmišljaju o svojoj ulozi u svijetu budućnosti.

Andrew iz Londona već se dvije godine priprema za studij strojarstva na Cambridgeu, iako ima nepunih petnaest godina. Parižanka Chloe pauzu između srednje škole i fakulteta koristi za putovanje svijetom – u godinu dana obišla je deset zemalja, uključujući Australiju i Kambođu. Lana je sa petnaest godina napustila obiteljski dom u Londonu kako bi ostvarila svoj san i školovala se na školi novog doba United World College koji čitav program temelji na “obrazovanju koje će ujediniti ljude, nacije i kulture za mir i održivu budućnost.”

Sa svima njima rado se upuštam u rasprave o ozbiljnim temama jer me, osim njihovih argumentiranih stavova, iznenađuju svjež način na koji promatraju svijet. Politika je nešto što ih zabavlja, jer njihov svijet nije svijet naslovnica dnevnog tiska, već paralelnih vijesti koje izmjenjuju Snapchatom, njihovi lideri nisu Donald Trump i Theresa May, nego meni nepoznata imena s Instagrama čije komentare prati stotinu milijuna ljudi.

Ranije su me plašila ta čudna djeca. Sažaljavala sam ta mlada lica priljepljena za ekrane telefona koji nikada neće upoznati slobodu koje pruža djetinjstvo provedeno u Zagrebu osamdesetih. No, bila sam u krivu. Njihovi životi su bogatiji, njihove ideje kompleksnije, njihove želje jasnije. Oni su tolerantni i bez predrasuda. Njihovi su prijatelji različitih nacionalnosti, rasa i običaja, homofobne šale ih ne nasmijavaju. Oni su znatiželjni i ekološki osvješteni, socijalno angažirani i osjetljivi na nepravdu. Naše brige o svijetu ispunjenom populizmom možda su gubitak vremena jer svijet ostavljamo u dobrim rukama. Novi klinci su vrlo cool.

Kada me Pato poziva na koktel u svom omiljenom baru rado se odazivam. No, kada ga obasipam pitanjima koje će potvrditi moju novu socijalnu tezu o genijalnosti novih generacija, Pato nije zainteresiran. Pogledom prati skupinu djevojaka na drugom kraju bara i uskoro nas napušta. Kada odlazimo vidim ga kako s njima ćavrlja i pleše i zabavlja se, baš kako i priliči nekim novim klincima, tada, sada i zauvijek.