Ovoga ljeta spoznala sam da je za istinsko upoznavanje ukućana potrebno zajednički doživjeti Svjetsko prvenstvo. Samo navijanje ispred TV ekrana tijekom utakmice pokazuje dubinu karaktera; pokazalo se, tako, da je moj suprug veći optimist od mene. Naš jednogodišnji sin Davor uživa u buci i pokretima navijanja, a Jean, aiko dvije godine stariji, ga se boji. Ja sam paničarka i lako odustajem. Kada nas je onaj udarac lopte rukom stajao ruskog gola toliko sam bila obeshrabrena da sam prekinula gledanje utakmice, bez pozdrava. Konačni rezultat saznala sam u taksiju gdje sam se prepustila zagrljaju taksistu kao da smo najbolji prijatelji. Nakon prvog poluvremena u suzama sam napustila kišni Trg bana Jelačića, uz ispriku da moram uspavati djecu. Na kraju je dobro ispalo: senzacionalnu igru Vatrenih pratili smo sa susjedima ispred televizora časteći se šampanjcem do duboko u noć. Za razliku od mene, moj suprug niti u jednom trenutku nije prestajao vjerovati u našu momčad bodreći ih kao da je dio tima. Svakoj se pobjedi iskreno veselio i iako on to nikada ne bi priznao puno se više radovao pobjedi Hrvatske nad Englezima, nego svojih Francuza nekoliko dana ranije, pritom posve ignorirajući činjenicu da više od dvadeset godina živi u Londonu.

Iduće jutro naš dom imao je obilježja Božićnog jutra. Uspavani grad, pobjedničke pjesme na radiju, neoprane čaše od sinoć i djeca koja su se igrala rekvizitima s utakmice, umjesto poklona. Za doručkom, baš u trenutku kada se sa radija čula “Igraj moja Hrvatska…” suprug mi je objavio da više ne navija za Hrvatsku. Gledala sam ga u čudu, no što sam mogla očekivati?! Finale je finale, baš kao što je nacionalnost, nacionalnost. I tako je naš dom ostao bez ključnog navijača. Ne mogu niti zamisliti kako će proteći gledanje utakmice bez njegove podrške na svaku moju sumnju. No, nije samo meni teško zbog takvih okolnosti. Posljednjih tjedana David je uživao u podršci našoj momčadi promatrajući ih kao vlastitu djecu koja mu pred očima izrastaju u svjetsko čudo. Nakon svake pobjede dobio je više poruka iz svijeta od mene, valjda rezultat njegove otvorene zaljubljenosti u Hrvatsku. Ipak, ima tu i moje zasluge: prije nego što je postao hrvatski zet David se nije susreo s navijanjem kako, želim vjerovati, samo mi to znamo. Kada smo po prvi puta u našem londonskom domu ugostili prijatelje na gledanje utakmice, Francuzi su u čudu gledali dok smo Zoran, Vladi i ja – jedini Hrvati u prostoriji, skakali, bacali se na pod, vrištali, plakali. Vladi, investicijski bankar u Cityu, ridao je poput djeteta zbog nepravde suca, a Zoran, sveučilišni profesor, prolio je čašu crnog vina po tepihu. Ja sam tjedan dana bojkotirala sushi jer je nepravedni sudac bio Japanac. Kada smo ključne utakmice gledali u Parizu, Francuzi su ostajali smireni, prateći igru s intelektualnim odmakom i kritikom kada su to smatrali nužnim. Tek ulazak u finale i u njima je izazvao emocije i povuklo ih na Champs Élysées.

U nedjelju naš će dom biti istovremeno kockasti i plavi. David se zaklinje da će se jednako veseliti u oba ishoda: zbog francuskog iz očitih razloga, a hrvatskog jer je čitava priča sjajna. Istinski pobjednici naše obitelji bit će naši sinovi Jean i Davor, istovremeno Francuzi i Hrvati, premali da se izjasne koji im je nogometni tim draži. U međuvremenu, potajno ih podučavam kako navijati na hrvatski. Jer, unatoč ljubavi i više-jezičnom kućanstvu, ja ću se veseliti samo ako pobjedi Hrvatska.