Svako jutro u devet sati na stanici podzemne u Wimbledonu Lily čeka vlak za centar Londona. Prijepodnevne sate provest će brinući se o malom Johnu nakon čega će se vratiti u Wimbledon gdje će otići u školu po Sebastiana i biti s njime dok se njegovi roditelji ne vrate kući, u 6. Večerajući sendvič koji će kupiti putem prema stanici podzemne ponovno će se zaputiti u London kako bi pripremila malu Sophie za spavanje dok su njeni roditelji na večeri s prijateljima.

Ovo je život dvadesetdvogodišnje Lily, koja je prije osam godina iz rodne Kube s obitelji doselila u London. Na sve kritike Londona – sivo nebo i u danima kada kalendar obećaje sunce, gužvu u prometu i skupoću, Lily se ne obazire; napokon je došao trenutak kada ima posao koji joj omogućava sve ugodniji život. Njena satnica je petnaest funti – za gotovo istu svotu novca, njena majka, sveučilišna profesorica u njenom rodnom gradu Saintiago de Cuba radila bi mjesec dana. Kada ju putam što najviše voli kod života u Londonu, bez razmišljanja odgovara: slobodu.

Njena posljednja uspomena na Kubu je strah da ju neće moći napustiti. Iako obitelj ima španjolske korijene i stoga su imali pravo na španjolske dokumente, svaki građanin Kube koji je u to vrijeme želio napustiti zemlju morao je dobiti pisanu propusnicu, takozvanu Carta Blanca. “Vladini dužnosnici rasipitivali su se po mojem susjedstvu jesam li revolucionarka, radim li stvari protiv vlade. Išli su u moju školu, razgovarali s mojim učiteljima i ravnataljem škole. Tek kada su se uvjerili da sam dobra djevojka pustili su me.” Lily je imala trinaest godina. Kada ju pitam da opiše svoje djetinjstvo u intelektualnoj obitelji – njena mama, teta i baka su ugledne sveučilišne profesorice – Lily me podsjeća na Platonov “Mit o spilji”. Kubanci su Platonovi ljudi u špilji, koji žive u okovima čitav svoj život, zureći u sjene i škrtu verziju onoga što smatraju realnošću. “Kada sam bila mala učinili su nas da vjerujemo da je svugdje grozno, osim na Kubi. Možete zamisliti moje iznenađenje kada sam prvi puta stigla u Europu. ”, govori.

Ako je suditi prema seriji događaja ovoga proljeća, Kuba njenog djetinjstva je na zalasku. Promjene se nisu dogodile preko noći. Najprije je došao Raul, mlađi brat Fidela Castro. Iste godine, 2008. ukinuo je zabranu vlasništva mobitela i kompjutera. Potom je uveo program ekonomske liberalizacije koji je omogućio Kubancima da postanu poduzetnici. Više od pola milijuna njih ostavilo je svoje poslove i otvorilo svoje male biznise. Potom je došao Papa pa Jay Z i Beyonce. Obama je započeo diplomatske odnose i uklonio Kubu sa liste država koje sponzoriraju terorizam. Kada je ovoga proljeća boravio na Kubi, bio je prvi američki predsjednik nakon 88 godina u posjetu otočnoj državi. A onda su došli Stonesi.

“Napokon, vremena se mijenjaju.”, na španjolskom Mick Jagger se obratio euforičnoj publici od preko pola milijuna ljudi na koncertu Rolling Stonesa u Havani. Koncert je iz očiju večine europskih medija karakteriziran kao povijesni. Ovo nije prvi puta da je glazba označila početak revolucije, ili u slučaju Kube, njezin završetak. Mick Jagger, dovoljno vremešan da ga se sjećaju stare generacije iz vremena prije nego što ih je Castro etiketirao kao simbol kapitalističkog razvrata, dovoljno cool da ga obožavaju nove, predstavio je članove svoga benda kao “Revolucionarni Ronny Wood”, “Charlie Che Watts” i “Mi compadre Keith Richards”. Atmosfera je bila sjajna. Keith Richards čak je najavio da seli na Kubu. Ulaznice su bile besplatne, a štandovi koji prodaju grickalice i majice s logotipom banda nepostojeće. Sve je bilo u znaku dobrog, starog rock’n’rolla koji je na trenutak sakrio činjenicu da za ulaznicu ili majicu većina okupljenih ne bi imala novaca. Tko je želio biti ciničan mogao je promatrati manje očite detalje, primjerice da prosječna godišnja plaća jednog Kubanca ne bi bila dovoljna za uobičajenu cijenu karte koncerta Rolling Stonesa. Ili da je u VIP loži sjedio Warren Buffet, tih dana vjerojatno u obilasku investicijskih mogućnosti otvorene Kube.

Kada ju pitam za koncert Rolling Stonesa, očekujem da će njezin pogled zaiskriti. Glazba je usađena u Kubance kao neizostavni dio njihovog DNK. No, Lily ostaje ozbiljna. «Za moje prijatelje u Kubi koncert je bio velik događaj, pogotovo za one koji su glazbenici. Za mene, on je nevažan. To nije stvarnost.», govori.

Baš kao niti modna revija francuske kuće visoke mode Chanel koji se ovaj tjedan održala na Kubi. Na modele koji predstavljaju novu kolekciju Chanela među ljudima koji si nikada nisu bili u mogućnosti priuštiti lijepi odjevni predmet, Lily okreće očima. Kao i na kubanske hvalospjeve njihovog dizajnera Karla Lagerfelda, koji nikada ranije nije bio na Kubi.

«Mnogi govore da su Kubanci sretno siromašni i mene osobno to vrijeđa. Tko može biti sretan u siromaštvu? Kada mi govore da je Kuba jedno od najsretnijih mjesta na svijetu, imam samo jedno pitanje: Jesi li ikada živio na Kubi? Jesi li se našao u situaciji da nemaš ništa čime možeš nahraniti svoju bebu? Jesi li se našao u situaciji da nemaš vode?», govori mi Maria, profesorica informatike koja je prije tri mjeseca zauvijek napustila Kubu.

Njezino izlaganje ima malo toga zajedničkog s verzijom koju nam prezentira novo ekonomsko i diplomatsko poglavlje između Kube i SAD-a. Maria dolazi s juga otoka gdje već pet godina hara epidemija kolere. Tko se ne zarazi kolerom, gotovo sigurno će se zaraziti bolešću dinge koji prenose komarci. Imali su je svi članovi njezine obitelji, s mukotrpnim simptomima povraćanja i proljeva. Nije rijetkost da neki slučajevi završe smrćom. Maria je predavala na lokalnom fakultetu gdje je radila i kao web master. Vijest da je internet nedavno stigao u Kubu je velika, ali za Mariu i izvor frustracija. Nedugo prije nego što je napustila Kubu iz Havane je stigla naredba da se studentima limitira upotreba Facebooka na dva sata dnevno. Stigla je i lista zabranjenih web stranica koje je u serverima fakulteta morala blokirati. Na njoj su, između ostalih, BBC, New York Times i svaka stranica koja potencijalno spominje Kubu u negativnom kontekstu. Jer na Kubi je sve savršeno. Toliko da je nekoć sjajan stupanj edukacije posljednjih godina znatno opao jer je stigla naredba da se svim studentima, bez obzira na akademski uspjeh, uruči diploma, kako bi statistika pokazala akademsku izvrsnost Kubanaca. «Još jedna laž koja šteti Kubancima.», govori Maria. Kada nije očajavala nad vladinim uputama i blokirala servere na izrazito sporoj internet vezi, Maria se bavila raznim tehnikalijama kubanske svakodnevnice. Kako živjeti u situaciji gdje samo jedan tjedan u mjesec dana ima vode, primjerice. Taj tjedan pune se kanistri i sve što može poslužiti kao spremnik. Nedavno vode nije bilo čitavih mjesec dana. Tada se Maria upustila u svakojake (ilegalne) načine nabave vode kako bi mogla nahraniti i okupati svoju unučicu. Ipak, niti zabrana slobodnih predavanja, niti nedostatak vode nije ono što ju je navelo da zauvijek ode. Tu ulogu je imao posjet njene nećakinje iz Madrida. «Moja kći i nećakinja zajedno su odrasle. Bile su slične djevojčice, jednako lijepe i pametne, sličnih interesa. Danas su dva različita svijeta. Moja nećakinja je ambciozna, ima široke poglede na svijet, živi život punim plućima. Moja kći…», kraj rečenice utapa u šutnji. Umjesto toga suznih očiju zaključuje: «Koji gubitak vremena!»

U London je stigla kako bi poklonila svojoj unuci novi život bez izloženosti koleri i ostalim zarazama sustava koji, kako kaže, nudi samo lažnu slobodu. «1960. u Kubi je živjelo 15 milijuna ljudi. Prije dvije godine bilo ih je jedanaest. Danas ih je možda i manje. I dalje svi koji mogu odlaze. To se nije promijenilo. Ono što se promijenilo su poneki ekonomski elementi. Ljudi mogu imati svoj kafić ili trgovinu. No, tek kada dođe do političkih promjena, možemo govoriti o promjenama koji će imati posljedice na živote Kubanaca.», govori.

Dok se kubansko tržište otvara prema Zapadu, a američke tvrtke već prebiru po onome što se da kupiti, Kubanci žive s realnošću da bez obzira na veličinu investicija, malo je vjerojatno da će one imati bitno veliki utjecaj na njihove živote. Komplicirani sustav regulacija za strane ulagače dizajniran je kako bi donosio pogodnosti vladinim dužnosnicima, ne i djelatnicima. To izgleda ovako: strani investitori ne mogu direktno voditi svoje poslove u Kubi, već moraju ostvariti partnerstvo s kubanskom vladom. Nemaju prava sami odabrati svoje djelatnike i odrediti njihove plaće, već to za njih čini kubanska vlada. Investitori potom uplaćuju plaće djelatnika vladinoj agenciji za zapošljavanje u konvertibilnoj valuti CUC, čija je vrijednost izjednačena s američkim dolarom. Vlada potom plaća radnicima isti iznos u lokalnoj valuti peso čija je vrijednost 25 puta manja od konvertibilne valute. Velikodušna razlika u tečaju ostaje u vladinoj kasi.

Jedna od rečenica koja prirodno dolazi uz spomen Kube jest želja da ju se posjeti “dok je Castro” živ. Kao da će svu magija mjesta u kojem je vrijeme stalo, s automobilima koji pridonose vintage kulisi sa zemljom sravniti tenkovi kapitalizma, presvučeni u boje McDonaldsa. Kada je u ponedjeljak prvi američki kruzer Adonia pristao na otok, donoseći 750 entuzijastičnih Amerikanaca, mnogi su to doživjeli kao kraj autohtone Kube koju obećavaju turistički prospekti. Maria tvrdi da “perverznjaci turizma siromaštva” mogu odahnuti – ona sama je prestala vjerovati da će Kuba doživjeti preobrazbu kada završi vladavina “socijalističke monarhije” Castro koja je nadživjela deset američkih predsjednika. “Castro je ionako manje-više mrtav, a njegov brat će uskoro otići. Ono što ostaje je njihova monarhija, bez obzira na nasljednika. Ne vidim kako može doći do bitnih političkih promjena u idućih deset godina, možda čak i dvadeset godina.”, govori. Ipak, kada govore o budućnosti mnogi Kubanci pa tako i Maria i Lily, vole uspoređivati svoj mogući (i priželjkivani) put sa ekonomskim razvojem Kine. U nedavnom intervjuu za Sunday Times to je učinio i zamjenik ministra industrije Jose Gaspar Alvarez. “Kina je socijalistička zemlja i jedna od najbrže rastućih ekonomija svijeta.”, rekao je, nagovještavajući da vlada ne namjerava popustiti kontrolu svega. Kada pitam svoje sugovornice mogu li se lokalni poduzetnici danas obogatiti na Kubi, odgovaraju: “Čim netko počne previše zarađivati, oni se pobrinu da zatvore njegovo poslovanje.” To naravno ne vrijedi za one koji se nalaze na političkom vrhu. No, za njih su drugačija pravila vrijedila i za vrijeme Fidela Castra. Maria mi govori da je išla u školu s Castrovim nećacima koji su, dok je njihov ujak propagirao opasnost kapitalizma, u školu dolazili u američkim trapericama. “Sve je laž.”, još jednom ponavlja.

Riječ laž nekoliko se puta pojavljuje i u izlaganju Aline Carlos Lapuerte, kubanske spisateljice koja posljednjih dvadeset godina živi u Londonu. “Stalno mi prilaze prijatelji koji putuju na Kubu, to je sada u trendu. Pokušajte rezervirati sobu u nekom boljem hotelu u Havani i to će biti nemoguće – u idućih nekoliko mjeseci sve je raprodano. Svi pričaju o Kubi kao da je centar svijeta. To me iritira, jer je laž.”, govori. Lapuerte daje primjer kroz “internetizaciju” Kube o kojoj svi govore. Autor dokumentarca s kojim surađuje nema pristup internetu, kao ni većina njenih rođaka Kubanaca, veza je dovoljno dobra tek za povremeni e-mail. Knjige tiskane izvan Kube nemoguće je nabaviti, kao i novine. “Život se uopće nije promijenio. Ljudi i dalje završavaju u zatvorima zbog jedne krive rečenice. Svi su siromašni. Glazba, dobar smisao za humor i koja čaša ruma je jedino što imaju, ali to ne znači da su sretni. Slika Kubanaca koji plešu na ulicama je lažna. Oni koji to čine, čine to isključivo zato što su plaćeni nekoliko pesosa da ispune očekivanja naivnih posjetitelja sa Zapada. Kuba nije cool koliko god tako izgleda na snimkama Chanelove revije. Kuba je zemlja u kojoj žive najjadniji ljudi na svijetu.”, zaključuje.