U seriji predporođajnih aktivnosti u Londonu na rasporedu je obilazak bolnice. Skupina budućih mama, trudnih koraka i s različitim veličinama trbuha stoje na ulazu u Chelsea & Westminster Hospital i mjerkaju jedne druge. U očima im iskre pitanja koja se ne usude naglas postaviti – jesu li se previše udebljale, jesu li nezgrapnije od ostalih, imaju li ostale žene ljepši oblik trbuha.

Sestre Annabel i Rachel stižu i najavljuju obilazak bolnice. «Jeste li uzbuđene? Uskoro ćete vidjeti gdje će se odvijati najvažniji trenutak vašeg života.», govore, zvučeći poput animatora na luksuznom kruzeru. Centar za majke u bolnici apsolutni je favorit svake babice i to ne skrivaju. Porođajni centar u susjednom krilu bolnice gotovo da preskaču, ondje se odvijaju kompliciraniji porodi, carski rez, epiduralna i situacije koje pođu po zlu. Centar za majke je, pak, carstvo babica. Pošto u njega ulaze izgledaju poput žena koje se spremaju na luksuzni SPA tretman. Usporedba sa SPA time ne prestaje. Na recepciji obloženoj mahagonijem dvije gospođe dočekuju nas širokim osmjehom i nude nam brošure. Annabel i Rachel vode nas vijugavim hodnicima koji mirišu na vaniliju. Sa svake strane je po nekoliko vrata s ugraviranim imenom cvijeća. Ruža. Lavanda. Iris. «Ana, koji je Vaš omiljeni cvijet?», pita me Annabel i potom ulazi u apartman Ruža. Luksuzni SPA centar ovdje zadobiva svoj konačni oblik. Trudnički apartman «Ruža» obasjava zamagljena ružičasta svjetlost. Uz velike prozore naslonjen je bračni krevet, zidni ormari poput onih u hotelskim sobama i stolić na kojem vaza čeka svoj novi buket. Na sredini prostrane sobe je velika kada za porod. Sestra Rachel uvodi nas u proceduru, detaljno, pokazujući nam maketu maternice i plastičnu bebu koja iz nje izvire. U našoj grupi je i jedan suprug, mlađi gospodin s Bliskog Istoka, kojem je vidno nelagodno slušati o procesu otvaranja i kontrakcija i radje bi da nije ondje.

Slijedi posjet apartmanu Lavanda, potom Narcisu, a tura se završava u Tulipanu gdje nam sestra donosi poklon paketiće pune vitamina, mini kupki i knjižica s fotografijama beba. «Idući puta kada se nađete na ovom mjestu, postat ćete mame!», govori nam sestra Annabel. Izlazim iz Majčinskog centra opijena miomirisima. Baš se veselim porodu! Ipak, pošto izlazim iz bolnice prati me misao da u sat vremena obilaska mjestom bolničkog krila nisam vidjela niti jednog liječnika.

Porod je sasvim prirodna stvar. Od trenutka začeća do trenutka kada beba ugleda svijet u stvarnosti ne treba nam nitko da bi sve prošlo kako treba. Beba se može roditi u dnevnom boravku na jednak način kao u bolnici ili u toploj kadi Centra za majke. Svi znamo nekoga čija se beba rodila na stražnjem sjedištu automobila. «Mi vam ne trebamo. Mi smo samo tu da vas ohrabrimo.», mantra je koju su mi londonske sestre ponavljale od prvog dana kada sam sramežljivo ušetala u Centar za ranu trudnoću gdje su mi na ekranu ultrazvuka pokazivali snimku titrajuće točkice iz koje će narasti moj sin. Kada su mi uručili urednu trudničku knjigu u kojoj se vodilo sve od mog prvog posjeta bolnici, iznenadila sam se da u tablici ima mjesta za svega dva, tri posjeta bolnici. Nakon ultrazvuka kojim se utvrđuje da je plod zdrav, nema potrebe za daljnjim praćenjem – uvriježeno je pravilo britanskog zdravstvenog sustava. Posljednji puta kada su me pregledali moj sin je bio sićušan, ali dovoljno odlučan da nam nagovjesti da je dječak. «It’s a boy!”, rekao mi je sramežljivi mladić tehničar Tom od jedva devetnaest godina na čijoj je majici bila zakačena etiketa «Stručnjak za ultrazvuk». Činio mi se premlad da bi bio stručan u bilo čemu, tako da sam za službenu objavu da čekamo sina pričekala privatni pregled. (Pokazalo se da je moja sumnja histerična i neopravdana, stručnjak za ultrazvuk je naravno bio u pravu.)

Porod je sasvim prirodna stvar, ponavljali su mi, a meni se sve vezano uz trudnoću činilo potpuno neprirodnim. Prva četiri mjeseca maničnog povraćanja dvadeset puta dnevno koje nije ublažila šaljiva poruka mog francuskog svekra da sve glamurozne trudnice pa tako i Kate Middleton i ja imamo tu groznu nausea gravidarum, koju je valjda činjenica da je pratila rođenje malog princa Georgea trebala učiniti manje groznom. I to tijelo koje se mijenja, i raspoloženje, i haljine koje postaju premale i one grozne traperice iz H&M-a koje postaju jedini adekvatni odjevni predmet i koje sam nakon poroda ceremonijalno bacila u smeće. A tek pomisao na čin rađanja! Željela sam da me stalno prate i govore mi da je sve u redu. Da redovito snimaju moj trbuh i tepaju mom fetusu da se već vidi da je pametan, da sve upućuje na tatine sportske gene. No, NHS, britanski zdravstveni sustav, koji je omogućio sve divote ranije opisanog Centra za mame, je oskudan u pregledima. “Javite nam se kad osjetiti prve trudove.”, rekla mi je medicinska sestra na pola trudnoće.

Za sve dodatne provjere obratite se u Harley Street, poručila je. Posjet londonskoj adresi koja je sinonim za sve najbolje (i najskuplje) klinike u gradu, ipak je smatrala posve nepotrebnim. Jer porod je sasvim prirodna stvar.

Tek pošto sam izišla iz njenog ureda zakazala sam termin kod profesora Kyprosa Nicolaidesa, najvećeg stručnjaka za fetalnu medicinu u Londonu. Skupi pregled kod profesora Nicolaidesa, čije se cijene kreću između 200 i 500 funti (oko 2000 i 5000 kuna) je najtraženija stvar bogatog (trudnog) Londona. Na njega se čeka, zbog njega se dolazi u grad iz svih dijelova svijeta. Prima me jedna liječnica iz Portugala, koja je ostavila portugalsko sunce, obitelj, dečka i posao, samo kako bi radila uz jednog od najvećeg stručnjaka za fetalnu medicinu u svijetu. Dok pomno pregledava djetešce na ultrazvuku govori mi da će profesor navratiti čim obavi dvije vrlo zahtjevne operacije. Jedna, saznajem, se odnosi na blizanke od kojih jedna “uzima svu hranu drugoj”. Kako bi omogućio razvoj slabije blizanke, profesor Nicolaides toga je dana laserom podijelio posteljicu trudnice na dva dijela, kako bi svakoj bebi omogućio vlastiti razvojni kutak. Nije ni čudo da genijalnog ciparskog profesora mlađe kolegice gledaju sa strahopoštovanjem. Nakon što utvrđuje veličinu moje bebe i toplim me glasom uvjerava da je sve u redu, profesor Nicolaides me pita odakle dolazim i na spomen Hrvatske uzvikuje ime Asima Kurjaka koji je, veli, poznat kao najenergičniji predstavnik njihove struke. Prije nego što odlazi zaustavlja se na vratima i pita me: “Zašto ne rodite u Hrvatskoj, umjesto u Londonu? Tamo imate vrhunske stručnjake, svi će Vas paziti i maziti, ovdje ćete biti kao na traci. Ipak je ovo London.”

I tako, umjesto da me umirio, profesor Nicolaides u meni je probudio novu uzbunu.

Da rodim u Zagrebu je misao koja me povremeno pratila. Ima nešto u tome da je u važnim trenucima čovjek okružen matrerinjim jezikom. Ali, poznato tužna situacija u našem zdravstvu i stravična svjedočanstva iz naših rodilišta poručivali su da je suludo uz ponuđenu mogućnost bogate Engleske odabrati osiromašenu Hrvatsku. Ipak, posjete Hrvatskoj tijekom trudnoće redovito sam koristila za preglede na Svetom Duhu. Ono što mnogi ne znaju da jest da uz sva zagušena svijetla i obnovljene prostorije londonskih bolnica, neka hrvatska rodilišta imaju modernije ultrazvuke i obućenije stručnjake za njihovo praćenje od Engleske. Klinika Sveti Duh, primjerice, je međunarodno priznati rasadnik vrsnih kadrova iz ultrazvučne dijagnostike gdje je rođen i takozvani KANET, test za prenatalno ispitivanje funkcije fetalnog mozga.

Ondje me je jednom prilikom primila profesorica Ritsuko Pooh, vodeći svjetski stručnjak za 3D ultrazvuk koja se tih dana nalazila u Hrvatskoj kako bi rodilištima u Zagrebu, Rijeci i Dubrovniku donirala najmodernije 3D ultrazvučne aparate. Onime što mi je rekla probudila je u meni misao da bih trebala roditi u Zagrebu. “Sa sigurnošću mogu reći da je stupanj ultrazvuka i perinatalne medicine u Hrvatskoj viši od međunarodnog standarda. Za početak, u mnogim zemljama ultrazvuk prati trenirano osoblje bolnice, a ne eksperti-liječnici kao što je to slučaj u Hrvatskoj. Postoji velika razlika. Ultrazvuk moraju pratiti veliki stručnjaci jer oni uočavaju najsitnije detalje i imaju posebnu vrstu intuicije. Osim toga, u mnogim razvijenim zemljama kao što su Sjedinjene Američke Države i Ujedinjeno Kraljevstvo, liječnici rade isključivo prema uputstvima struke, dok u Hrvatskoj postoji jedna dodatna energija i želja za usavršavanjem što je rijetko, ali vrlo važno za unaprjeđenje struke.”, tada mi je rekla.

Četiri tjedna prije poroda, u emocionalnoj oluji hormona i možda intuicije, odluka je pala na Zagreb. U svoj rodni grad stigla sam tjedan dana prije termina, na vrata rađaone nekoliko sati prije poroda. Usred bolova o kojima je nepotrebno pisati svakoj mami bilo je doista utješno čuti materinji jezik, topao glas babica i opuštajuće šale liječnika. U tim čudnim satima boli, straha i iscrpljenosti jedino što je doista bilo bitno jest toplina medicinskih sestara, koje su me pazila majčinskom brigom i stalne provjere sjajnog doktora Matije Prke, uz kojeg sam se osjećala sigurno. Sterilne bolničke prostorije koje su odzvanjale monotonim zvukom bolničkih aparata i povremenim krikovima rodilja bile su svijet miljama daleko od opisanog Centra za majke moje kvartovske bolnice u Londonu. Ipak, toga dana nisam žudila za ambijentalnom glazbom apartmana “Ruža”. Nije mi trebao SPA, nego medicinska izvrsnost.

Medicinska izvrsnost ono je što sam dobila. I nisam jedina, čini se. Među stotinama tisuća pisama pritužbe pristiglima Udruzi Roda, manje od 5% odnosila se na zdravlje majke i bebe. Tome u prilog idu i statistički podaci. Podaci za prošlu godinu pokazuju da je u Hrvatskoj bilo 39769 poroda, od toga 39 666 živorođene djece. Te godine perinatalni mortalitet – koji se odnosi na broj mrtvorođene djece i djece umrle u prvih sedam dana nakon poroda iznosio je 4,4 za Hrvatski, ispod prosjeka Europske Unije. U Ujedinjenom Kraljevstvu iste godine iznosio je 8.

Ono što ponavljano zgrožava majke su, vjerujem, detalji – nedostatak čiste posteljine, nemogućnost druženja s partnerom u tim vrlo emocionalnim trenucima, začepljeni lavaboi, zidovi koji žude za ličenjem. Nisu jedine. Tijekom mog boravka u bolnici u nekoliko navrata osoblje bolnice postavljalo mi je pitanje bih li mogla pronaći posao u Londonu. Uz vrhunske stručnjake čija reputacija odzvanja diljem svijeta, uspjeli smo stvoriti okruženje neugodno i za rad i za boravak majki i zasjeniti itekako važnu činjenicu da će sam medicinski dio poroda biti izveden iznadprosječno dobro. U tijeku je uvođenje programa Bolnica – prijatelj majki i djece s namjerom da se iskustvo u rodilištu za majke bude ugodnije.

Tek sada, mjesec dana nakon poroda mogu odgovoriti na pitanje zašto sam rodila u Zagrebu. Zbog izvrsnih stručnjaka koje imamo. Unatoč nedostatku luksuznih uvijeta u bolnici, sam čin poroda ostao mi je u ugodnom sjećanju. U sjećanju na profesionalnost liječnika i sestara, na šalicu turske kave koju bi mi teta čistaćica donosila u sobu svakoga jutra, po skrivečki otvaravši vrata mome suprugu izvan vremena posjete. Takvi detalji čine razliku. Ako ih zanemarimo, ostat ćemo bez onog najvrijednijeg – stručnjaka – koje ćemo nepromišljeno pokloniti Engleskoj, Njemačkoj ili SAD-u, gdje će njihova stručnost znati prepoznati i oploditi. Sve što će nam ostati su išarani bolnički hodnici, sobe s nedostatkom plahti i nekoliko izvanrednih stručnjaka pred mirovinom koji će s tugom promatrati kako sve ono u što su uložili desetljeća truda i strasti, nestaje u nepovrat.

Članak je objavljen u Jutarnjem listu u srpnju 2015. U međuvremenu, dvije godine kasnije, rodio se Jeanov brat.  Na istom mjestu, naravno.