Kojih tjedan dana nakon što je postao veleposlanik Ujedinjenog Kraljevstva u Hrvatskoj, Andrew Dalgleish napravio je svoj prvi faux pas. Znajući da je doselio u grad u kojem je ispijanje kave socijalni imperativ, u subotu ujutro uputio se na plac nakon čega se spremao otići na kavu. Toliko se udomaćio da je nakratko prestao biti Englez navikao za iznenadne vremenske prilike, stoga ga je ljetni pljusak dočekao potpuno nespremnog.

“Na Britancu, gdje odlazim kako bih obavio kupnju namirnica i vježbao svoj hrvatski, bio sam bez kišobrana i potpuno sam pokisao.”, govori, dodajući da je bio mokar kao miš. Osim što je odlazak na špicu te subote izostao, prvi dani na novom radnom mjestu protiču sjajno i energično, redaju se sastanci tijekom kojih je već koji dan nakon dolaska u Zagreb upoznao predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović, nastavljaju satovi hrvatskog jezika, koji odlično savladava.

Osim što je sa 40 godina mlađi od svojih prethodnika, Andrew Dalgleish preuzeo je diplomatsku ulogu u jednom od najneizvjesnijih razdoblja suvremene britanske povijesti. Posao mu je ponuđen prije referenduma, a tijekom priprema za život u Hrvatskoj i jezične nastave u Samoboru opće uvriježeno mišljenje bilo je da će se Britanci na referendumu odlučiti za ostanak u Europskoj Uniji. “Na dan referenduma opis moga posla se promijenio, ali moj posao vođenja bilateralnih odnosa između Londona i Zagreba, direktno, a ne preko Brisela, činit će moj posao još zanimljivijim.”, govori. Zanimljiv je i odabir Borisa Johnsona na mjestu šefa diplomacije, primijećujem, mandat koji je zbog Johnsonove sklonosti nespretnim izjavama i rječkanju sa stranim državnicima mnoge međunarodne kolege ostavio bez teksta. Dalgleish tvrdi da će u svijet diplomacije Johnson svakako unjeti svoju “poznatu karizmu” i ističe da je u već u prvim danima njegova mandata poruka jasna: “Mi ne napuštamo Europu. Ono za što su Britanci glasali je prestanak članstva u EU, no to ne znači da postoji animozitet prema Europi.”, govori.

Ako je itko primjer europeiziranog Britanca, to je Andrew Dalgleish sam. Rođen u Yorkshireu na sjeveru Engleske, pokrajini koja je poznata po ponosnim, čestitim ljudima, toliko da izraz “Yorkshireman” ima određenu težinu, Dalgleish je studirao u Engleskoj i Francuskoj i nakon mandata u Koreji godinama radio u Briselu kao izaslanik britanske vlade gdje je naposlijetku vodio Odjel za strategiju Europske unije pri ministarstvu vanjskih poslova Ujedinjenog Kraljevstva. Osim što sve bolje govori hrvatski, veleposlanik tečno govori francuski – njegova supruga Aline je Francuskinja, a dvojica sinova Charles i James odgajani su dvojezično. Ipak, referendumsku odluku, koja mu, pretpostavljam, nije draga, kratko komentira da je ona volja britanskog naroda koju će on, kao službenik Vlade Njezinog Veličanstva poštivati i provoditi u najboljem interesu Britanaca. Kada sam s njime razgovarala prošli puta u drevnoj kavani Wolseley’s u centru Londona ostavljao je jednak dojam da jedva čeka početak svog mandata u Hrvatskoj. Jednak entuzijazam pokazuje ovaj tjedan, kojih dva tjedna pošto je postao veleposlanik Ujedinjenog Kraljevstva u Hrvatskoj.

«Toliko je sjajnih prilika za unaprijeđenje odnosa između naših dviju nacija. Moj posao tiče se budućnosti, odnosno svega što Ujedinjeno Kraljevstvo i Hrvatska mogu učiniti zajedno i prilike koje vidim smatram vrlo uzbudljivima.», govori. Prilika je zacijelo mnogo, primijećujem, i zato što se suradnja između dviju zemalja čini relativno slabom. «Postoje područja sjajne suradnje, na primjer po pitanju sigurnosti. Naše vojske imaju odličan stupanj suradnje. Britanske trupe dolaze na vojne vježbe u Hrvatsku i vježbaju uz bok hrvatskim vojnicima. Takva operacionalna suradnja nije nešto što imamo posvuda. No, shvaćam što mislite pod tim da postoji puno više što bismo mogli činiti. Ujedinjeno Kraljevstvo je broj jedan po direktnim stranim ulaganjima u EU i u aktualnim ekonomskim okolnostima logičan je korak da se unaprijede britanska ulaganja u Hrvatskoj. Vidim mogućnost stvaranja velikih prilika koje mogu nastati iz već postojećih prilika.», govori. Za početak, u Hrvatima vidi dobre partnere za suradnju. Nivo profesionalnosti kojim pristupaju poslu, ljubaznost, obrazovanje, sjajno poznavanje engleskog i entuzijazam kojim prijanjaju poslu neke su od vrline ljudi koje je upoznao i s kojima surađuje, no ono što ga je najugodnije iznenadilo je smisao za humor. «Smisao za humor toliko je sličan! Naš britanski smisao za humor vrlo je poseban tako da sam se iznenadio kada sam shvatio da Hrvati imaju gotovo identičan smisao za humor. To je dobar indikator da možemo raditi zajedno, humor je dobar temelj na kojem se može graditi», govori.

Osim mladosti, neposrednosti i energičnosti koje nisu nužno učestale karakteristike diplomatskih krugova, Dalgleish se još po nečemu razlikuje od svojih prethodnika: njegovo iskustvo u regiji je nepostojeće i Hrvatska je područje o kojem uči u hodu. Zbog toga će biti prvi britanski veleposlanik koji Hrvatsku neće nužno gledati kroz prizmu regije i njenih povijesnih regionalnih problema, već kao zasebnu jedinicu, primijećujem. «Ono što je važno je budućnost. Ništa ne možemo učiniti s prošlošću. Važno je poznavati prošlost i razumijeti je. No, ono što mene zanima je kako možemo izgraditi nešto što će imati značaja u budućnosti – politički, ekonomski, diplomatski, kultorološki. Ja ne znam puno o jugoistočnoj Europi i imam puno toga za naučiti. Čitam, upoznajem ljude, uzbuđen sam zbog budućnosti i svega što ona može donjeti.», govori.

Kako se promijenila priroda diplomatskog posla, pitam ga. «U prošlosti su ambasadori doživljavani kao vrlo distancirane osobe koje obilaze dvorove i razgovaraju samo sa državnicima. U jednoj mjeri to je i dalje tako, no promijenilo se, jer vremena su se promijenila. Ako kao diplomat ne pratiš promijenu, nisi u dobroj poziciji. Uloga britanskog veleposlanika, kako ju ja vidim, jest razumijeti da naš posao podrazumijeva olakšavanje poslovanja kroz upoznavanje, savjete, u nekim slučajevima pojednostavljivanje procesa. Nekada su veleposlanici komunicirali samo na jako visokom stupnju – s predsjednicima, ministrima i ni s kim više. Danas, u doba interenta, više ne možeš biti takav. Ako želiš dobro obavljati svoj posao, moraš komunicirati na društvenim mrežama kako bi tvoja poruka naišla na interes. To je dio potpuno nove diplomacije koju osamdesetih godina nitko ne bi mogao predvidjeti.», govori. Ipak, jednu od najvažnijih uloga suvremenog veleposlanika vidi u «razumijevanju važnosti ekonomske uloge». Uspjeh ekonomske suradnje dviju država on smatra pravom mjerom uspjeha posla veleposlanika. «Jedna od stvari koju bih želio dodatno istražiti je jedna od snaga Hrvatske: inovativni duh, bilo da se radi o umjetnosti, dizajnu ili tehnologiji. Imao sam priliku obavljati praksu u kompaniji Rimac i ono što sam tamo vidio oduzelo mi je dah, to je tehnologija svjetske klase. To je jedan od mnogih primjera postignuća u znanosti, dizajnu, kreativnosti i znam da imamo mnogo toga zajedničkog. Želim posvetiti vrijeme tim područjima.», govori.

Nakon prvih dva tjedna u Zagrebu veleposlanik predviđa da će on i njegova obitelj ovdje biti sretna. «Grad nije ni prevelik, ni premali, no neproporcionalno je velik s kulturološke strane. Toliko je toga za otkriti. Siguran sam da ćemo uživati u Zagrebu.» U slobodno vrijeme, Andrew najradje provodi vrijeme sa svojom suprugom Aline i njihova dva dječaka. Voli šetati u brdima, igrati badminton i stolni tenis. Od nogometa puno mu je draži rugby, iako svaka nogometna utakmica između Engleske i Francuske u njihovom francusko-britanskom domu izaziva veliko uzbuđenje. «Volim igrati košarku i nogomet sa Charlesom i Jamesom. Moj poseban očinski san je da jednog od njih vidim kako jedan igra rugby za Englesku, a drugi za Francusku. Moje bi srce puknulo od ponosa.», priznaje. Još jedna velika strast je kuhanje. «Neki dan sam kuhao lazanje, onako kako sam navikao, za četvero. Tada sam se osjetio usamljenim. Moja supruga i sinovi još nisu stigli u Zagreb i jako mi nedostaju. Pojeo sam samo četvrtinu lazanja i ostatak stavio u led, tako da ih čeka kad stignu.» Kada dođu, vodit će ih u Samobor na kremšnite i kako bi ih upoznao sa svojim prijateljima koji su mu pomogli u učenju jezika. I u grad na kavu, naravno. «Kava je najveće iznenađenje koje me je dočekalo u Zagrebu. To je toliko ugodan ritual. Sviđa mi se vrijeme koje si ljudi uzimaju kako bi sjeli na kavu, družili se, razgovarali, bilo da se radi o privatnom ili poslovnom susretu.», govori. Kada iduće subote na ljetnoj špici vidite Engleza s kišobranom u ruci, moguće je da je to britanski veleposlanik Andrew Dalgleish, spreman da svoju subotnju kavu popije bez obzira na vremenske uvijete, baš poput pravog purgera.

Intervju je objavljen u Jutarnjem listu u srpnju 2016.