Neočekivana najava javne istrage u slučaj ubojstva Aleksandra Litvinenka iznenadila je mnoge. Ne i Marinu Litvinenko koja je na taj trenutak čekala gotovo osam godina. Njeno neumorno nastojanje da se pronađe i osudi ubojica njenog supruga godinama je nailazilo na šutnju, odgađanje i isprike.
William Hague, koji je do neki dan služio na mjestu ministra vanjskih poslova, inzistirao je na tome da je slučaj osjetljiv i da bi javna istraga mogla ugroziti operacije MI6, odbijajući sastanak s Marinom Litvinenko koja ga je upozoravala da će Putin iskoristiti svaki znak slabosti. Nije jedini, Litvinenko je godinama zaprepašteno pratila kako Zapad tolerira ono što naziva Putinovim kršenjem pravila i danas, promatrajući posljedice, koje uključuju stravično ubojstvo njenog supruga, britanskog državljanina, oružjem masovnog uništenja, rat u Ukrajini i katastrofu leta MH17, poručuje: Upozorila sam vas!
S Marinom Litvinenko nalazim se početkom tjedna na ručku u jednom restoranu u zapadnom Londonu. Očekujem strogu osobu opreznih kretnji i izjava, iz koje će izbijati rane žene koja je prije četrnaest godina preko noći bila prisiljena napustiti Rusiju, preživjela bolest i smrt supruga u stravičnim okolnostima i čiji je strah za vlastitu sigurnost i sigurnost svoga sina dio svakodnevnice. Umjesto toga, Marina me dočekuje sa širokim osmjehom na licu, veseleći se sunčanom danu i ribljim faširancima fishcakes, osebujnoj tvorevini britanskog kulinarstva koje su, kaže, osobito dobre u restoranu u kojem se nalazimo. Samouvjereno se hvatam za indikativni tajming koji je Theresa May odabrala za početak javne istrage u ubojstvo Aleksandra Litvinenka. Još početkom mjeseca britanska ministrica unutarnjih poslova je odbila zahtjev za istragu. U međuvremenu dogodilo se rušenje zrakoplova MH17 i ubojstvo njegovih 298 putnika te ostavka ministra vanjskih poslova Williama Haguea. Slučajnost? U političkim i medijskim kuloarima Londona jednoglasno se zaključilo da je odluka o javnoj istrazi, koja je započela krajem ovog tjedna, jasna poruka Putinu da je došao kraj rusko-britanskom prijateljstvu. Marina odbija takav medijski svrsishodan scenarij. “Ja sam godinama očekivala tu odluku, naravno da jesam. Znala sam da će do nje doći, samo zašto tako kasno? Ipak, ne mislim da je odluka donesena kao kazna Putinu, mislim da su se stvari slučajno poklopile. Odluka je morala biti donesena danima ranije, a pošto je ovaj tjedan zadnji dan zasjedanja parlamenta, odlučeno je da se ona sada provede.”, govori. Iako će Rusi, slaže se, početak suđenja vidjeti kao por uku Rusiji i Putinu, Marina iznistira: “Važno je da Rusi shvate – zakon je zakon. I kada je isprepleten politikom, zakon ostaje zakon i to nitko ne može zaustaviti. Mnogi su sumnjali, uključujući moje prijatelje i pitali me: Gdje ti je sada to britansko zakonodavstvo? Sada se događa i sada će vidjeti. Ja nikada nisam gubila vjeru.”, tvrdi.
Više puta ste naveli da su lideri zapadnih zemalja naivni u načinu na koji se odnose prema Putinu?
Ljudi ne shvaćaju s kime imaju posla. Političari školovani na Oxfordu i Cambridgeu ne mogu razumjeti nekoga tko je školovan u školi KGB-a. Oni međusobno govore različitim jezicima. Dok ti gledaš kako postići najbolje za svoju zemlju, osoba s druge strane samo te pokušava prevariti prepredenim trikovima. Nju ne zanima koje su tvoje najbolje strane, već samo traži tvoje slabe strane kako bi te mogla iskoristiti i slomiti u budućnosti. Nažalost, Rusija danas je kidnapirana od strane takvih ljudi i oni koriste Rusiju na svoje načine i učinili su lice Rusije ružnim pred cijelim svijetom.
Smatrate li da su zapadne zemlje, uključujući Ujedinjeno Kraljevstvo, dijelom odgovorni?
Činjenica je da je koalicijska vlada u Britaniji željela postići bolje odnose s Rusijom. Mislili su, ako laburistima nije uspjelo, nama će uspjeti kroz trgovinu, biznis, mislili su da će pronaći način kako uzeti novac od Rusije i imati partnera u Rusiji. No, ti ljudi iz Rusije imaju drugačiji mentalitet, njima nikada nije dovoljno. Nema načina da ih se zadovolji. Oni uvijek žele još.
A Zapad? Mislite li da se radi isključivo o naivnosti ili dijelom o pohlepi? Ruski novac se već godinama gomila u Londonu…
Istina, ne radi se samo o naivnosti, već i o pohlepi. Zbog poslovnih odnosa, mnogo novca, ovisnosti o plinu – u jednom trenutku Zapad se bojao da će biti smrznut zimi ukoliko ne zadrže dobre odnose s Rusijom. Neki su naravno imali i osobne veze i interese. Bila sam šokirana kada je prije godinu dana ili dvije osnovana udruga “Mladih konzervativaca Rusije”, sa velikom ceremonijom u Ruskoj ambasadi u Londonu i mnogim uglednim političarima, uključujući Sir Malcolma Rifkina (zastupnika u parlamentu za londonski Kensington iz redova konzervativaca, op.a.), kojeg osobno poznajem. Sjećam se da sam bila toliko šokirana da sam poslala e-mail Sir Malcolmu i pitala ga što mu to treba. Jedan od članova te konzervativne omladine je sin čelne osobe KGB-a. Kako je to moguće?! To je bezukusno! Kao i činjenica da je Lubov Chernukhin, supruga jednog bivšeg Putinovog ministra, dala 160 000 funti (oko 1,5 milijuna kuna, op.a.) konzervativnoj stranci. Moj suprug uvijek je upozoravao Britance da se čuvaju ruskog novca. Znao je da će on pristizati u London u velikim količinama i upozoravao je Britance da ne dozvole da postanu ovisni o njemu.
Je li Zapad indirektno odgovoran za činjenicu da se Rusija usudila na rušenje zrakoplova MH17?
Radi se o kršenju pravila. Kada igraš igru, moraš slijediti pravila, iako zbog njih katkad gubiš, to su pravila. Kako se sada pokazalo, Rusi imaju svoja vlastita pravila. Povijest počinje još 2001. kada je nakon napada na SAD 11. rujna Zapad odlučio da žele imati Ruse na svojoj strani. Dvije godine kasnije odlučili su da su problem sa Čečenijom interni problemi, onda kada je Mikhal Khodorkovski uhapšen ponovno su se držali podalje, zaključujući da se radi o internim problemima. 2006. još jednom su prekršili pravila, ubojstvom moga supruga radioaktivnim polonijem. Dvije godine kasnije – Gruzija. Svaki puta poruka je bila jasna. Svaki puta Zapad je rekao: Dat ćemo vam još jednu šansu iako ste bili zločesti dečki. Nadamo se da ćete se popraviti. Evo što se sada dogodilo. Sada su u velikom problemu jer je Rusija prekršila sva pravila.
Ipak, Rusi u Rusiji ne misle tako. Putin je popularniji nego ikada.
Nevjerojatno je kako Rusi reagiraju na Ukrajinu, kako su sretni što je došlo do invazije Ukrajine. To je zaista čudno. Ali, medijska propaganda je potpuno nevjerojatna. Ona utječe na samo na neobrazovane ljude, već i one koji imaju pristup internetu, stranim medijima, BBC-u, Financial Timesu. No, propaganda je toliko agresivna! Ideja patriotizma danas je vrlo popularna u Rusiji. Patriotizam i propaganda danas mnogo su opasniji nego u sovjetsko doba. Tada ljudi nisu bili aktivni, znali su da sve što se piše nije istina, znali su da ne može biti istina da su svi Amerikanci gladni, ali nisu se obazirali, gledali su samo kako imati dovoljno novca da prežive od jedne plaće do iduće. Danas su ljudi postali vrlo agresivni, svoja demokratska prava okupljanja i demonstracija koriste na krivi način. Ali, sva ta politička aktivnost koja ide u korist Putinu jedan dan se može okrenuti u suprotnom smjeru. Toliko je sličnih primjera – najpopularniji primjer je Čaušesku koji je bio naoko obožavan, a nakon dva tjedna smaknut. Putin živi u strahu i ne vjeruje nikome. Poruke sa Zapada ga ljute i osjeća se dezorijentirano. Vjerovao je da ga se ljudi boje, ali sada mu Zapad pokazuje da ga se ne boji i da znaju da je zao tip. Nedavno je pokazao da je spreman na promjene, kada je dao video – izjavu usred noći u Moskvi, a tijekom dana u SAD-u čime je pokazao da je poruka ustvari bila namijenjena Zapadu. No, on ne smije pokazati Rusima bilo kakav znak slabosti, iako zna da bi izostanak potpore Zapada imala katastrofalne posljedice. On mora zadržati kruti stav ispred Rusa jer Rusi žele ličnost poput Staljina.
Marina Litvinenko žena je vrlo ugodne vanjštine – ženstvena, nježna, izraženih slavenskih obraza i dubokih plavih očiju. Govori mnogo, polako, tihim glasom, ipak odlučno, bogatim engleskim vokabularom, ali izraženim ruskim naglaskom. Njeni pokreti su odmjereni i elegantni, možda ostaci njenih dana profesionalne plesačice, prije braka s Aleksandrom Litvinenkom, prije života obilježenog tajnim službama FSB, KGB, MI6 i Vladimirom Putinom.
U sovjetskoj Moskvi Marina je imala lijep život. Sve boljke komunizma nisu je se ticale, kaže. Kao profesionalna plesačica puno je putovala, iako ne u inozemstvo, SSSR bio je dovoljno prostran da se osjeti dašak Europe u Latvi, neki drugi svijet u Sibiru. Njen život svodio se na probe, putovanja, nastupe i druženje sa svojim plesnim ansamblom. Jedne večeri, na proslavu njenog rođendana kolege su dovele Aleksandra Litvinenka. “Uvijek sam se šalila da je Saša bio moj rođendanski poklon.”, smije se. Kada ga je prvi puta srela u svome dnevnom boravku nije bila osobito zadivljena, govori. Znala je da Saša, nadimak koji uvijek koristi kada govori o svome suprugu, imao važan posao u jedinici za suzbijanje organiziranog kriminala, ali ispred sebe vidjela je “smiješnog tipa, koji je izgledao kao da ima dvadeset godina, koji se puno šalio i bio je jako sramežljiv.” “To nije bila ljubav na prvi pogled. Ja sam bila vrlo nezavisna i brak mi nije bio niti na kraj pameti, a Saša je bio u oženjen. No, kako smo se počeli družiti odjednom više nije bio samo oko mene, nego i u meni, u mojim mislima, mojem srcu.”, prisjeća se. Nekoliko mjeseci nakon što se rastao, Marina je ostala u drugom stanju sa sinom Anatolijem, danas studentom politologije u Londonu i par se vjenčao u Moskvi. “Saša je bio presretan. Rekao je: sada me nećeš ostaviti.”, smije se. Kada govori o Litvinenku, sanjivo se smješka, sipajući komplimente na račun svoga supruga. Bio je dobra osoba, kaže, toliko drugačiji od svojih kolega koje bi katkad sretala. Nije volio svoju ulogu šefa, niti odijela i neudobne cipele, ali bio je predan svome poslu koji je, kaže Marina, doživljavao romantičarski, kao borbu protiv zlikovaca.
Svijet je prvi puta čuo za Aleksandra Litvinenka kada je, uz nekoliko kolega iz ruske tajne službe FSB, na konferenciji za novinare objavio da je dobio nalog od svojih nadležnih da izvrši ubojstvo Borisa Berezovskog, tada eminentnog ruskog tajkuna i vlasnika vodeće medijske kompanije u zemlji. To ga je navelo na zaključak da je organizacija za koju radi korumpirana i kao takva, i sama kriminalna organizacija povezana s ruskim podzemljem. Očekivano, po prikazivanju konferencije za tisak, Aleksandar Litvinenko dobio je otkaz. “Ono što je učinio FSB smatrao je neoprostivim i kazna je bila zatvor.”, prisjeća se Marina. Nakon nekoliko mjeseci odslužene zatvorske kazne, Litvinenko je vjerovao da će uvjeriti sustav u svoju nevinost uz pomoć Borisa Berezovskog. No, jednog dana, pretvarajući se da je u posjetu obitelji, preko prijatelja je prenio poruku svojoj mladoj supruzi. “Rekao mi je je: pakiraj se, uzmi Anatolija i smjesta napustite Rusiju. Ja sam rekla: nema šanse. Bio je listopad, počela je moja sezona na poslu i Anatoli je krenuo u školu. Vjerovala sam da možemo ostati u Moskvi. No, Saša je inzistirao da ukoliko ja ostajem, ostaje i on, a u Moskvi će biti uhapšen i neće moći osigurati moju sigurnost. Rekla sam: Bit će sve u redu, a on je rekao: Ne i ovaj put. Tada me nazvao Boris (Berezovski, tada već u azilu u Velikoj Britaniji, op.a.) i nagovarao me u Sašino ime, dao mi svoju riječ da će se brinuti o nama. Osjećala sam se kao da skačem iz aviona padobranom, u jednom trenutku rekla sam – sada ili nikada i otišla. Nikada se nisam vratila,”, prisjeća se. Preko Španjolske i Turske, Litvinenkovi su se zaputili u London gdje im je osiguran azil. Aleksandar Litvinenko pisao je knjige i radio za MI6 gdje je, tvrdi Marina, imao isključivo savjetodavnu ulogu. Savjetovao je i korporacije koje su stupale u posao s Rusima. Na rođendanu svoga prijatelja Borisa Berezovskog sreo je Andreja Lugovoja, koji je vodio sigurnosnu kompaniju u Moskvi i predlagao je Litvinenku partnerstvo. Lugovoj, bivši djelatnik KGB-a od ranije je bio poznat Litvinenku i dvojica Rusa nekoliko su se puta čuli i iako je Litvinenko smatrao Lugovojeve reakcije čudnima i neprofesionalnima pristao je na sastanak u hotelu Millenium u prestižnom dijelu Londona Mayfair. Šalica čaja koju je popio tijekom sastanka u sebi je sadržavala radiokativni sastojak polonij 210. Samo nekoliko minuta šetnje od britanskog parlamenta i ureda premijera 10 Downing Street u kojem je Tony Blair stupao u rat zbog, kako se pokazalo, nepostojećeg nuklearnog oružja, u centru Londona, britanski državljanin Alekandar Litvinenko otrovan je radioaktivnom supstancom koja se smatra nuklearnim oružjem. Petnaest ljudi koji su se našli u blizini, uključujući turiste i osoblje hotela, imat će trajne zdravstvene posljedice zbog izloženosti radioaktivnoj supstanci. Dva aviona British Airwaysa bila su kontaminirana polonijem.
Aleksandar Litvinenko je obolio 1. studenog 2006., odmah po sastanku s Lugovojem i njegovim kolegom.“Mjesecima nismo znali što je, dok je Saša umirao u bolnici. Jedne večeri, vratila sam se kući s posjeta Saši, sva iznemogla i primila sam poziv policije da me odmah moraju vidjeti. Tada su mi rekli da su otkrili da je Saša otrovan radioaktivnim polonijem.”, govori. Prema britanskoj istrazi, Aleksej Lugovoj postao je glavni osumnjičenik. Tragovi polonija 210 pronađeni su u sva tri hotela u kojima je Lugovoj odsjeo tijekom svog posjeta Londonu, kao i u restoranu u kojem je večerao i zrakoplovima kojim je letio. Lugovoj je danas visoko pozicionirani političar u moskovskoj Dumi i Rusija ga odbija izručiti pozivajući se na ruski ustav prema kojem izručenje ruskih državljana nije dozvoljeno. Lugovoj je u Rusiji prošao poligraf i inzistira na tome da je nevin te da je Litvinenkovo trovanje provedeno od strane britanske tajne službe.
Unatoč Marininom nastojanju da ostane sabrana, uspomene na posljednje dane njenog supurga pune njezin odlučan pogled suzama.
Smatrate li da je Ujedinjeno Kraljevstvo moglo zaštititi Vašeg supruga?
To mi je teško reći. Njegova uloga u MI6 bila je savjetodavna, on nije bio špijun. Teško bi ga bilo zaštititi. Možeš zaštiti nekoga od gangstera. Možeš štititi od stvari koje su očekivane, ali ne od ovako nečega. Tko bi mogao misliti da će u centru Londona biti otrovanm polonijem?! To nije oružje, to je nuklearno oružje, dakle najvažnije pitanje je tko stoji iza toga. Policija zna tko je počinitelj ali ne znaju tko je naručitelj. Sir Robert Owen, glavni istražitelj, rekao je da je video materijale koje slučaj povezuju sa samim državnim vrhom. Ja ne mogu tvrditi da je Putin osobno naručio Sašino ubojstvo, ali nuklearno oružje može doći samo od samog državnog vrha. Uostalom, Putin sam tvrdi da je odgovoran za sve što se događa u Rusiji.
Jeste li se ikada našli licem u lice s Vladimirom Putinom?
Ne, i sretna sam da je tako. Saša jest. Bio je potpuno neimpresioniran. Kada mu je javio za kriminalne radnje FSB-a, Putinovo lice nije otkrivalo nikakvu reakciju. Sjećam se da mi je Saša rekao da ga je iznenadio način na koji se Putin rukuje, mlitavo, bez ikakve muškosti. Kasnije je Putin tvrdio da nikada nije upoznao Sašu. To je smiješna laž jer i danas postoji snimka Putinovog prvog javnog nastupa gdje govori o Saši.
Je li se Vaš suprug bojao za svoju sigurnost u Ujedinjenom Kraljevstvu?
Saša je volio London. Uživao je u dugim šetnjama i zelene površine Londona podsjećale su ga na Nalčik, grad u kojem je odrastao jer on nikada nije smatrao da dolazi iz Moskve. Saša je bio romantičan i svidjela mu se ideja da živimo na tom zelenom otoku. No, bio je svjestan opasnosti i zaštitnički se ponašao prema meni. Uvijek mi je govorio da čuvam Anatolija, da ga ne ispuštam iz voda i nije želio da putujemo u Tursku ili u Beč, koji je pun ruskih agenata. 2006. godine postao je nervozan kada je u Rusiji izglasan zakon koji je manje više omogućavao vladi da pošalje ljude u inozemstvo kako bi uhvatili ili ubili one koje su smatrali kriminalcima i neprijateljima. Saša je imao loš osjećaj, stalno mi je govorio da kao pas ima osjećaj za opasnost. Istovremeno, brinuo se za sigurnost drugih ljudi. Vjerovao je da će prvi na meti biti Boris Berezovski.
Kada je 23. ožujka prošle godine Boris Berezovski pronađen mrtav u svome domu u engleskom Ascotu, činilo se da bi u svijesti Britanaca to mogla biti kap prelila čašu. Zaključak da je počinio samoubojstvo bio je brzoplet, a detalji o smrti škrti. Britanci i britanski Rusi (Rusi u Rusiji, umorni od sličnih priča, bili su nezainteresirani, rekla mi je tada jedna ruska novinarka) podijelili su se u dva tabora – one koji su se hvatali za govorkanja o kliničkoj depresiji 67-godišnjeg Berezovskog koji se osjećao jadan i sam nakon što je izgubio sudsku parnicu života protiv svog nekadašnjeg prijatelja i poslovnog partnera Romana Abramovića te oni koji su bili sigurni da se radi o ubojstvu naručenom iz Moskve, od strane državnog vrha.
Činjenica da je London postao mjesto ratova oligarha i njihovih misterioiznih smrti, Britancima, čija metropola živi pod aureolom “najsigurnijeg grada na svijetu” koja privlaći sav novac s daleko manje sigurnog istoka, bila je nelagodna. Činjenica, pak, da se o smrti Berezovskog ubrzo zašutilo, još nelagodnija. Akhmed Zakajev, čečenski premijer u Azilu koji je i sam više puta izbjegao smrti, rekao je: “Najprije je Anna (Polikovskaya, novinarka i kritičarka Putinovog režima, op.a.) ubijena u Moskvi, potom je Aleksandar otrovan u Londonu. Moj život je u stalnoj opasnosti. I sada je Boris Berezovski odjednom pronađen mrtav? Ja nisam pobornik teorija zavjere, ali ovo povlaći za sobom mnoga uznemiravajuća pitanja. Nitko od onih koji su ga poznavali ne vjeruje da se radi o samoubojstvu.”, rekao je.
Život Marine Litvinenko bio je isprepleten likom Borisa Berezovskog. Zbog njega je njezin Saša bio prisiljen napustiti FSB i Rusiju, u njemu je godinama imala zaštitnika. Kada je primila vijest o njegovoj smrti, bila je u šoku. Pitam je je li vjerovala u teoriju da je počinio samoubojstvo.
“Kada sam saznala za Borisovu smrt, za mene je to bio vrlo stresan trenutak. Nisam vidjela Borisa od dana kada je izgubio slučaj protiv Romana Abramovića. Više puta pokušavala sam ga vidjeti, ali nije bio u dobrom stanju, bio je u depresiji, neki čak tvrde u kliničkoj. Ja mogu govoriti samo na temelju vlastitog iskustva i svojih telefonskih razgovora s njime. Kada sam analizirala njegove emocije činilo mi se da mu je puno bolje. Rekao mi je da ćemo se uskoro vidjeti. On je pomagao nama, ja sam osjećala da je došlo vrijeme da ja pomognem njemu. Iako nemam novca, ja znam kako preživjeti. Bila sam šokirana kada sam primila vijest. Berezovski je središnja ličnost odnosa između Ujedinjenog Kraljevstva i Rusije i kao takav bio je vrlo iritantan ruskom državnom vrhu. Neki tvrde da je Putin Borisova kreacija. To je naravno pojednostavljeno, ali činjenica je da je Boris imao velikog utjecaja pri postavljanju Putina. Njegova smrt je misteriozna, nedostaju dokazi i ja se pitam – zašto se na istragu čekalo godiniu dana?
Ipak, ponavljam, vjerujete li da je Boris Berezovski počinio samoubojstvo?
Ja vjerujem da je Boris Berezovski ubijen. Da ste poznavali Borisa, vjerujem da biste to vjerovali i Vi.
Što očekujete od javne istrage u ubojstvo Vašeg supruga?
Sretna sam što sam u Engleskoj, da sam u nekoj drugoj zemlji čekala bih još deset godina pa onda još deset godina da se istraga dogodi. Ovo je vrlo važno za mene. Ne zato što bih mogla odustati, ja ne mogu odustati, nego zato što je teško započeti novi život prije nego što zaključim ovaj. No, ovaj slučaj nije važan samo za mene osobno. Ukoliko Lugojev bude osuđen, a Rusija ga odbije izručiti, kako će Rusi prihvatiti da zakone u Dumi donosi netko tko je osuđen za ubojstvo. Neka Rusi vide tko void njihovu zemlju. Ja nemam nikakvu političku motivaciju za rješavanje slučaja. Saša je uvijek štitio nas, ja nisam mogla zaštititi njega, ali moja dužnost je zaštititi njegovo ime i to ne način na koji ja to želim, nego kako je pravedno. Samo na taj način poklonit ću mu mir. Ja ću biti dobro. Ja znam da nas on gleda s Neba. Osjećam da me čuva.
