Ovaj je razgovor obavljen u Londonu po objavi knjige “Kraj moći” 2013. godine. Od tada se štošta promijenilo na političkoj slici svijeta, ali Naimova predviđanja još su relevantnija nego u vrijeme našeg razgovora. Iako je bio poznat isključivo u političkim i ekonomskim kuloarima, Naim je u međuvremenu postigao svjetsku slavu nakon što je Mark Zuckerberg odabrao “Kraj Moći” kao prvu predstavnicu svog književnog kluba. 

Iza svega stoji intuicija, objašnjava mi Moises Naim, što mi se čini iznenađujućom tvrdnjom kada dolazi od strane znanstvenika, i to jednog od najpriznatijih na svijetu. Istaknuti akademik, Naim nosi doktorat s američkog MIT-a (Massachusetts Institute of Technology), bivši je dekan jednog južnoameričkog sveučilišta, ministar, potom guverner u vladi Venezuele, glavni urednik čuvene publikacije Foreign Policy i direktor Svjetske Banke. Danas živi u Washingtonu gdje je aktivni član uglednog instituta Carnegie Endowement of International Piece te, na radost njegove globalne publike, redovito piše kolumne i knjige.

«Svaka znanstvena teorija započinje u obliku snažne intuicije. Moja intuicija mi je govorila da se u 21. stoljeću događa nešto čudesno s moći. No, ja sam empirijski znanstvenik, tako za mene svaka tvrdnja mora biti obrazložena podacima, brojevima, statistikom. To je duboko usađeno u moj pogled na svijet i zato se ne usuđujem tvrditi nešto prije nego što imam potporu u obliku podataka. Istraživanje je, naime, ključni korak prije nego što intuicija formira vjerovanje.», govori. Zato mu je, iako je po svojoj naravi, kaže, pisac, trebalo čak sedam godina da dovrši djelo «The End of Power» («Kraj moći», op.a.). Kada se isprva prihvatio teme moći – koju definira kao sposobnost pojedinca ili institucije da utječe na mase, često je bio obeshrabren. Ipak, podaci su išli u korist njegovoj intuiciji, s godinama sve više i više. Čim je objavljena, knjiga je odjeknula u visokim krugovima vladinih dužnosnika, lidera kompanija, vojske, Crkve i vodećih humanitarnih organizacija. I ovoga tjedna, tijekom kratkog posjeta Londonu, Naim je nastavio seriju sastanaka, predavanja i savjetovanja koja ne prestaju od kada je objavio svoje provokativno djelo. Početkom tjedna, nakon predavanja u uglednom londonskom institutu Royal Society of Art, srećem ga na kavi u ugodnom lobiju jednog londonskog hotela gdje će mi objasniti da opće prihvaćeni globalni narativ o moći koja «seli» sa Zapada na Istok manje ima daleko manju važnost nego što mu se pridaje. «Nije to suština onoga što se danas događa. Najvažnije je da se moć kao takva promijenila. Ne znam zašto to nitko prije mene nije uvidio.», govori Naim. «Svi znamo da se moć seli sa sjevera na jug, sa zapada na istok, sa starih korporativnih divova na agilne start-up tvrtke, od diktatora na pojedince koji se okupljaju na gradskim trgovima i internetskim stranicama. Međutim, reći da se moć seli s jednog kontinenta na drugi ili iz jedne zemlje u drugu, nije dovoljno. Moć je u procesu jedne daleko fundamentalnije mutacije: dok se države rivali, kompanije, političke stranke, socijalni pokreti, institucije i državni lideri bore za moć kao što su to uvijek činili, sama moć im svima izmiče. Moć jenjava.», piše Naim.

Bill Clinton rekao je da će Naimova studija «promijeniti način na koji čitamo vijesti, razmišljamo o politici i promatramo svijet.» George Soros, pak, očekuje da će pokrenuti intenzivni globalni narativ. Francis Fukuyama aplaudira Naimu jer pokazuje u kojoj se mjeri svijet promijenio i ukazuje na način na koji odgovoriti na promjene. Autora ipak najviše iznenađuje što ga neprestano zovu lideri kompanija, vojske, vlade, Crkve i traže savjete. U tvrdnji da se moć promijenila, očito se najviše prepoznaju oni kojima po definiciji pripada.

«Što imaju zajedničko papa Benedikt XVI, Mohammed Morsi i Tea Party?», pita me autor. Svi, objasnit će mi, dokazuju središnju tvrdnju ove knjige. ,, Primjera je bezbroj, tvrdi autor. Jedan haker (Julian Assange, op.a.) uznemirio je čitav svijet, Kodak, div sa više od stotinu tisuća zaposlenika, biva progutan od strane «nekoliko tinejdžera» koji su započeli Instagram, aplikaciju koja je prodana za milijardu dolara. U isto vrijeme kada je Kodak proglasio bankrot. Tea Party prijeti da će preuzeti SAD – nastaju «ni iz čega» da bi se suprotstavili vladi, njihov utjecaj raste vrtoglavom brzinom no jednako brzo ga gube. Morsi, sasvim neočekivano preuzima vlast i vjeruje da će postati novi Mubarak, u tome ne uspjeva i gubi moć. Okorjeli diktatori gube vlast zbog prosvjeda odlučne omladine. Jedan dečko s Hawaija (zviždač Edward Snowden, op.a.) ugrožava reputaciju državnog vrha Sjedinjenih Američkih Država.

Posljednjih godina promjene se događaju vidljivo akcelerirano i Naim smatra da se radi o nezaustavljivom trendu. U tijeku su, naime, tri nepovratne revolucije koju objašnjava teorijom 3M – mnogo, mobilnost i mentalitet. «Činjenica je da smo mnogoljudniji, da nas je više, čini nas snažnijima zbog čega slabe bedemi koji su u prošlosti štitili moćne pojedince ili institucije. Ne samo da imamo više ljudi nego ikada, nego smo mlađi nego ikada. Dominantna populacija svijeta danas ima 24 godine. Kao što znate, mlade ljude je teško ukrotiti – oni su buntovnici željni znanja, iskustva, života. Osim toga, prosperitetniji smo, obrazovaniji i urbaniji nego ikada – 2007. po prvi puta u povijesti više je ljudi živjelo u gradovima nego u ruralnim područjima. Imamo više novca – globalni BDP povećao se pet puta, a po stanovniku tri puta. Istovremeno, više se krećemo, selimo, više mijenjamo radna mjesta, naš novac cirkulira, sve oko nas je mobilnije. Prema podacima UN-a čak 37% svjetskog stanovništva danas živi izvan svoje domovine. I treća, možda najdublja promjena, jest ona koja se odnosi na mentalitet. Mi nismo niti svjesni koliko se promijenio naš mentalitet u prošlih deset godina. Digitalno doba promijenilo nas je korjenito i nepovratno.», govori Naim. Kada govore o budućnosti, u seriji ekonomskih i politoloških studija Kinezi su redovito optimistični, Amerikanci pesimistični, a Europljani zbunjeni sve većom marginalizacijom Starog kontinenta na «geopolitičkoj šahovskoj ploči». Pojednostavljeno,u središtu takovih diskusija je pitanje prevlasti na globalnoj sceni. Naim piše: «Jesu li Sjedinjene Američke Države dominantna, nezamjenjiva sila ili carstvo u svom sutonu i je li Kina njihov rival koji im želi oduzeti mjesto možda jest debata za one koji se bave međunarodnim odnosima. No, ukoliko ju ne stavimo u kontekst činjenice da moć slabi nećemo razumjeti bit promjene koje se događa u sustavima trgovine, investicija, migracije i kultura. Tvrdoglavo se bavimo analizom – Tko je gore, tko je dolje. To će biti sve manje i manje važno u svijetu u kojem oni koji su na vrhu tamo ne ostaju dugo i imaju sve manje mogućnosti učiniti nešto radikalno s tom moći dok su na vrhu.», piše Naim.

U globalnom narativu često se susrećemo s mišlju da je Europi (i svijetu) više nego ikada potrebam karizmatični lider koji će pokrenuti momentum buđenja iz višegodišnje ekonomske, političke i atmosferske anemije. Svome sugovorniku postavljam pitanje – u svijetu u kojem moć jenjava može li se dogoditi jedan Churchill? Može li se dogoditi jedan Hitler? Nakon kratkog promišljanja Naim odgovara da bi to bilo vrlo teško, ako ne i nemoguće. Čini se da je veliki vođa, bilo s povijesno pozitivnom ili negativnom konotacijom, stvar prošlosti. «Uzmite primjer Obame. Pojavio se gotovo niotkuda i pobjedio u utrci sa Hillary Clinton. To bismo mogli nazvati sukob mikro igrača i mega snage. Kada je došao na vlast bio je inspiracija miljardama ljudi diljem svijeta. Ipak, vrlo brzo je pokazao da mjesto predsjednika SAD-a više ne obećava veliku moć. Recimo da ju je imao, ali samo nakratko.», objašnjava.

Naimova teorija po još se nečemu razlikuje od večine ostalih – njezin autor je optimist koji s radošću promatra promjene koje opisuje. «Ja osobno slavim ove trendove. One znače više slobode, više mogućnosti. Ovo je povoljno doba za kreativnog pojedinca, a nepovoljno za tiranina. Monopoli u biznisu, financijama i politici su ugroženi jer je teže nego ikada ostati na vrhu. Nekoliko mladih ljudi može pokrenuti biznis ili politički pokret ili moćnu humanitarnu akciju. Ovo je svijet u kojem smo preplavljeni mogućnostima.», govori. Podaci idu u korist Naimovom optimizmu – 1990. u svijetu je postojalo 69 demokracija. Danas ih je 117. To znači da po prvi puta u povijesti polovica čovječanstva živi u demokracijama, fenomen kojem svjedočimo po prvi puta u povijesti civilizacije. Iako uvjerljivo postoji niz upitnih demokracija, trend jest ka većim slobodama i demokratičnijim sustavima. Ipak, svijet s opalom moći u kojem vlade podsjećaju na Gulivera kojeg neprestano napadaju agresivni patuljci, nije idealan – nedostatak moći donosi anarhiju, kaos i ono što Fukuyama naziva vetokracijom – izostankom osobe ili institucije koja će biti u mogućnosti izgraditi strukturu reda.

U takvom svijetu državne vlasti morat će se suštinski promijeniti, upzorava Naim. «U ovom razdoblju revolucionarnih promjena, kada gotovo ništa što doživljavamo u našem svakodnevnom životu nije promjenjeno, jedno kritično područje ostaje iznenađujuće netaknuto – način na koji vodimo države, zajednice, nacije i međunarodni sustav. U politici još nije došlo do velike inovacije.», piše Naim. «Sve se mijenja, ljudi se okupljaju na ulicama, svijet ključa – a u politici vlada stagnacija.», dodaje. Ipak, pitanje je vremena. On smatra da će biti nemoguće spriječiti važne transformacije u načinu na koji se vodi država, na koji se organizira civilni politički život. To neće biti prvi puta u povijesti, ističe Naim, navodeći primjere grčke demokracije Francuske revolucije.

Ovaj univerzalni trend u jednakoj se mjeri odnosi na kompanije. Istraživanja pokazuju da je vjerojatnost da će se kompanija koja se nalazi među top 20% poslovnog sektora zadržati u toj kategoriji u idućih pet godina je prepolovljena u odnosu na posljednja dva desetljeća. Istovremeno, vjerojatnost da će kompanija doživjeti katastrofu koja će ugroziti njezin brand u dva desetljeća porasla je sa 20% na 82%. «Ono što želim istaknuti jest da u svim ljudskim organizacijama vrijedi isto – treba biti oprezan. Baš kao što građani mogu onemogućiti diktaturu, glavni konkurent New York Timesa može biti jedna internet stranica. Čuvajte se situacija u kojima svatko ima malo moći. Čuvajte se i mišljenja da ste sigurni. Više nitko nije siguran. Svijet je krajem sedamdesetih godina imao 89 diktatora, danas ih je ostalo još samo 23. Bolje je da se što prije naviknite na činjenicu da svijet više nije sigurno mjesto za autorativne režime, bilo da se radi o politici ili biznisu.», zaključuje Naim.