Priprema intervjua s Rodom Stewartom imala je sve značajke suradnje sa zvijezdom koje, nije tajna, znaju biti nesnosne. Najavljeno vrijeme raspoloživo za razgovor bilo je razočaravajuće kratko, sva je komunikacija išla isključivo preko promotora, a stiglo je i upozorenje da će intervju nadgledati Stewartova PR-ovka. Čak i dogovoreno mjesto sastanka, u suite na drugom katu hotela Langham u centru Londona nosilo je konotaciju kakvog press junketa na kojem se izmjenjuju novinari ograničeni ekspresnom minutažom. Kada sam se požalila kolegici Alice iz Daily Maila na navedena ograničenja kratko mi je napisala u poruci: “Rod Stewart je LEGENDA. Ne bi si mogla oprostiti da ga propustiš.”

I tako sam čekala Roda Stewarta koji je, očekivano, kasnio. No, opisana uvertira nije imala dodirnih točaka sa onime što će uslijediti u trenutku kada je u lobby hotela Langham ušetao Rod Stewart držeći za ruku svoju atraktivnu suprugu Penny, na oduševljenje okupljenih gostiju koji su ga razdragano pozdravljali. Ispričavajući se na kašnjenju – “bloody London traffic!” – Rod Stewart je zamolio sve prisutne da napuste prostoriju. Uključujući gospođu koja se brine za njegove odnose s javnošću.

Pošto se smjestio u fotelju na svaki je vizualni način – govorom tijela, pogledom, osmjehom – pokazivao da nema mjesta žurbi ni nervozi. Rod je upravo tu gdje želi biti, usred razgovora o glazbi, nogometu, životu. Sjetila sam se da je jednom prilikom rekao da ima uspjeha sa ženama jer “sluša, doživljava i vidi osobu ispred sebe”. Istu formulu, očito, primijenjuje u intervjuima. Rod Stewart je zainteresiran, razgovorljiv, koncentriran, priču o svojim glazbenim počecima priča poletno iako ju ponavlja od početka šezdesetih kada ga je hit Maggy May učinio super-zvijezdom, status koji nije odviše jenjavao s vremenom. Ako dio publike na njegove koncerte danas i odlazi prije svega zbog nostalgije, to ga ne smeta jer nije li sjajno, kaže, kako te glazba može odvesti u neki trenutak u dalekoj prošlosti? Niti oni koji nisu nužno Stewartovi obožavatelji neće ostati ravnodušni kada njegov hrapav glas zapjeva “I don’t want to talk about it” i “Have I told you lately”, pjesme koje su ga učinile jednim od najuspješnijih glazbenika svih vremena, sa više od stotinu milijuna prodanih albuma.

Ipak, unatoč desetljećima rock’n’rolla i slave Rod Stewart koji toga zimskog poslijepodneva sjedi ispred mene je prije svega šarmantni “londonski dečko” vragolastog osmjeha i zabavnih doskočica koji je najsretniji u svome domu gdje se igra modelom željeznice i pere suđe nakon večere. “Kada stavim pregaču kako bih oprao suđe uvijek kažem svojima – kladim se da Elton John ovo ne radi!”, smije se pokušavajući me uvjeriti da ne živi životom rock zvijezde. Ne uspijeva.

Model željeznice koji, naime, spominje jedan je od najsenzacionalnijih na svijetu, dimenzija teniskog igrališta. Dio željeznice prati ga turnejama, uključujući aktualnu u sklopu koje će po koncert u zagrebačkoj Areni u petak, 2. veljače. Kada u nekom gradu boravi više dana, njegova željeznica smješta se u zasebnu hotelsku sobu. To je prilično ekscentrično, zar ne? “Nikada nisam rekao da sam skroman, ali vjerujem da stojim čvrsto na zemlji. Znam da sam imao sreće, dragi Bog dao mi je moj glas, no ja sam radio i radio i davao sve od sebe kako bih bio uspješan. Tako je i danas. Za mene je pitanje časti stati na pozornicu i dati sve od sebe za ljude koji su platili ulaznicu kako bi me slušali na koncertu. Uzimam to vrlo ozbiljno.”, govori. Kako neumorno radi kako bi, kaže, brinuo o svojoj velikoj obitelj – Rod je otac osmero djece – tako i uživa u svojim “igračkama”, osobito luksuznim automobilima koje počeo skupljati još u mladosti. U njegovom voznom parku danas se nalaze Ferrari 488 i Lamborghini Aventador kojima uživa juriti u društvu prijatelja, iako danas ne tako brzo kao nekada, prije nego što su se rodili njegovi najmlađi dječaci. Obiteljski domovi u Engleskoj i Kaliforniji imaju nogometna igrališta gdje katkad navraća David Beckham sa svojim sinovima kako bi igrali nogomet s Rodovim dečkima. “Imam super život, ne bih mogao više ništa poželjeti. Sve što želim jest da me zdravlje služi još dvadeset godina. Imam divnu obitelj i u životu sam postigao sve što sam želio.”, govori, na što ga podsjećam da ipak nije ostvario svoj dječački san da postane profesionalni nogometaš.

Nakon glazbe, Stewartova strast je, naime, nogomet, tema koju uvlači u naš razgovor kada god se za to ukaže prilika. Toliko da se čini da je dio razloga zbog kojeg se veseli svom prvom koncertu u Hrvatskoj uspjeh hrvatskih nogometaša. Osim što ga rado igra, nogomet mu je na neki način odredio životni put; činjenicu da se posvetio glazbi možemo zahvaliti jednom trećeligaškom londonskom klubu. «Moja dva starija brata su bili nogometaši i, razumljivo, naš je otac želio da netko iz obitelji postane profesionalac, baš kao što bih i ja to volio za svoje sinove. No, ja sam ipak malo realniji i znam da su šanse za to vrlo male. Moj tata je vjerovao da će jedan od nas biti dovoljno dobar, a kao najmlađi, bio sam mu posljednja šansa. Iako sam igrao u trećeligaškom klubu Brentford u Londonu, znao sam da nisam dovoljno dobar za profesionalnu karijeru jer u mom srcu nije gorjela strast za nogometom. Jedino me glazba zanimala. Na koncu sam pao na nogometnom testiranju.” No, danas mu je drago zbog takvog spleta okolnosti. “Da sam neki stari, isprani nogometaš, danas sigurno ne biste razgovarali sa mnom.”, zaključuje.

Na Rodu Stewartu, koji je neki dan proslavio 73. rođendan doista ništa nije niti staro, niti isprano. Njegove svjetlucave plave oči pune su života, kosa divlja, tijelo puno dinamike. Tijekom razgovora nekoliko će se puta ustati kako bi mi nešto demonstrirao, između ostalog način na koji se protokolarno prilazi i klanja članovima kraljevske obitelji prilikom primanja odlikovanja i tehniku namještanja frizure nakon što opera kosu, u pravilu jednom tjedno. “Budimo realni, kada vidite kako izgledam, posve je jasno da nisam mogao biti ništa nego rock zvijezda.”, govori. Ima nešto u tome.

Osim specifičnog glasa, tu je i ta kosa zbog kojeg ga je nemoguće ne prepoznati. Autor frizure je sam Rod koji je, kao dugokosi beatnik s plaže u Brightonu, prilikom posjeta Parizu bio zadivljen omladinom koja se okupljala na Rive Gauche nakon čega je otišao frizeru i više nikada nije drastično mijenjao stil. Kao i sve ljudi koji su život proveli u središtu pažnje, Rod je pomalo tašt. Tijekom slikanja daje upute fotografu iz kojeg ga kuta slikati da mu se ne vide bore, potom provjerava kako je ispao. I sam kaže da se za koncert priprema “poput neke cure”, pomno odabirući odjeću za nastup. Njegova prijateljica Jo Wood, s čijim bivšem suprugom Johnnyem Woodom je kao mladić svirao u sastavu Faces, rekla mi je da se rockeri drže rituala neposredno prije koncerta. Mick Jagger, primjerice, obavezno pije čaj. Rod Stewart potvrđuje da su trenuci neposredno prije koncerta izuzetno važni, opisujući mi svoj: «Sat vremena uoči nastupa povlačim se garderobu jer moram biti potpuno sam. Poput nogometaša započnem sa zagrijavanjem, u mom slučaju zagrijavanjem glasnica za što mi treba oko pola sata. Mnogi pjevači to ne rade i zato pate. To je vrlo važno. Ni sportaš ne izlazi na teren, a da prije nije zagrijao noge. Zatim dugo biram što ću odjenuti, baš kao neka cura. Nakon toga obavezno popijem rum-kolu kako bi me šećer ‘podigao’. Kada izađem na scenu, osjećam se kao da sam u raju.», govori i osmjehom potvrđuje da je njegova prva ljubav – glazba – zadržala svoj krunski status u njegovom životu.

Bilo je i drugih ljubavi – uglavnom dugih nogu i duge plave kose. Jednom je prilikom, kada mu je netko pokazao fotografije svih važnijih žena u njegovom životu – Alanu Hamilton, Rachel Hunter, Kelly Emberg i Britt Ekland, zaključio: «O Bože, sve isto izgledaju!» Ipak, jedna je Penny Lancaster, njegova treća supruga, od koje se ne odvaja. Dovoljan je pogled na par da se vidi da pripadaju jedno drugome – unatoč razlici u godinama (Rod je od Penny stariji 26 godina) i visini. U jednom trenutku Rod me poziva u privatni dio njihove hotelske sobe kako bi me upoznao sa suprugom. «Nekada sam razmišljao kako nekoga zavesti i odvuči u krevet. Danas me zanima kako svojoj supruzi pripremiti doručak i kako se brinuti o njoj.», govori, rukama gestikulirajući da mu je slabo od vlastite romantike. Penny je upoznao ispred jednog londonskog hotela. Isprva mu je bila ljubavnica. Možda je upravo opuštenost kojom je zračila, dajući mu do znanja da od njega ne želi ništa nego njegovu pažnju, prevagnula. Par živi s njihovo dvoje djece – dječacima Alastairom i Aidanom uglavnom između Los Angelesa i engleskog Essexa gdje upravo prodaje obiteljsko imanje. Njegova danas već odrasla djeca iz prijašnjih brakova imaju jednu manu, govori, s kojim se niti danas ne može pomiriti – govore američkim naglaskom. Zbog toga je inzistirao na tome da se dvojica najmlađih dječaka školuju u Engleskoj.

Iako je i sam veći dio karijere proveo u SAD-u i vrlo rado živi pod kalifornijskim suncem (ne samo zbog poreza, inzistira) Rod Stewart u potpunosti je ostao engleski dečko. Njegov smisao za humor, način na koji odbija iskazivati emocije čak kada je posrijedi i nešto vrlo ozbiljno poput teške bolest koja ga je zamalo stajala glasa – ali i života (svojedobno mu je dijagnoisticiran rak štitnjače, srećom na vrijeme). Njegova besprijekorna odijela rađena po mjeri, privrženost svom nogometnom klubu iz djetinjstva i činjenica da mu je najbolji dan u životu onaj kada je primio kraljičino odlikovanje za doprinos glazbi. «Toliko sam se napio za ručak da sam na večernjoj zabavi koju smo u tu čast organizirali, jedva stajao na nogama.», priznaje. Tu je i poznata engleska uglađenost koju je nastojao prenjeti na svu svoju djecu. Životna lekcija velikog rockera je, naime, da je najvažnija stvar na svijetu dobro vladanje. «Možeš biti talentiran, imati sreće, ali ako se ne znaš lijepo ponašati nitko neće željeti biti u tvom društvu.», govori.

Dobro vladanje danas nedostaje u njegovom svijetu, baš kao i orginalnosti, govori. Stewart ne skriva da nije impresioniran aktualnim glazbenicima. «Na neki način ih žalim. Sve te klince koji nastupaju na X Factoru i sličnim emisijama. Njima je najvažnije dostići slavu. Glazba dolazi tek usput i to se osjeti. Zato nema orginalnosti, sve je kopija. Mi smo puno više radili, ali smo se i puno bolje zabavljali»., govori.

Kada je vrijeme za rastanak, Stewartovi, ponovno se držeći za ruku, ispraćaju me i pozdravljaju uz puno toplih riječi, komplimenata i doskočica, kao da smo kućni prijatelji. Alice je bila u pravu, Rod Stewart jest legenda. I možda najuglađeniji zločesti dečko na svijetu.